Udobna ergonomska fotelja, zrak savršeno pročišćen, tipkovnica isto ergonomska….na stolu se izmjenjuju dokumenti, kolege ulaze i izlaze, telefon zvoni i ne prestaje. Nakon nekoliko hektičnih sati, na stolu se nekako našla šalica vruće, crne kave. Obujmila sam je rukama. Osjetila sam vrućinu pod prstima i pasala mi je. Na trenutak sam na pola zatvorila oči.
Trebala mi je minuta- dvije da dođem k sebi. Kolegica je nešto pričala, mobitel je na kratko zasvijetlio, netko je spustio na stol snopić papira…nisam obraćala pažnju. Zatvorila sam oči do kraja. Ukradeni trenutak kvarila je vrućina pod prstima. Koža je bridjela, ali iz nekog razloga nisam micala ruke. Mašta me već nježno ljuljala na staroj drvenoj barci, u onoj maloj uvali, tamo daleko na jugu.
Osjetila sam miris mora, zvuk ritmičnog pomicanja vode, pokret galebovih krila….sve sam osjetila, a ništa osjećala nisam. Željela sam samo zauvijek ostati tu, u sredini između sunca i mora. Zatvorenih očiju gledati svijet, nepomičnih ruku opipati sjaj zvijezda, bez rijeci izgovoriti “volim te”. Željela sam da sve znaš, a da ti ništa ne kažem, da osjetiš toplinu koju čuvam za tebe, a da te ne dodirnem, da čuješ moj glas kad šutim. Znam, puno tražim, ali imaj na umu da ne mogu pristati na manje, jer manje od toga ni tebi neće biti dovoljno. S manje od toga ne bismo imali dovoljno ni da podijelimo s onima koje bi stvorili, a tada bi tek sve izgubilo smisao. Tada bismo u nepovrat uništili svoje i njihove snove.
Oprosti, manje od toga ne bi bilo dovoljno i oboje to znamo.
Mala drvena barka ostala se ljuljati tamo daleko na jugu, a ja sam i dalje sjedila u ergonomskoj fotelji s rukama koje su držale šalicu mlake kave. Ured je bio prazan, moja duša isto.
U savršeno pročišćenom zraku, ostao je lebdjeti miris mora i pitanja koja ću zauvijek nositi kao podsjetnik na unaprijed otpisanog čovjeka. Čovjeka koji nije ni znao da sam mu davala sebe u istom trenu u kojem sam pustila da nas vrijeme oboje odnese u nepovrat.
Viktorija Herak / Izvor: APortal
