Muke po rupama
S APortala

Muke po rupama

Maaa, ima već sigurno dobra godina kako ganjam svoju muščad da mi izbuše nekoliko rupa po kući. Najprije sam tražila ovog starijeg mudraca. Svaki, baš svaki put je spremno obećao, ali svaki put mu je baš nešto falilo. Te nema tiple, pa ne zna gdje je bušilica, pa bude sutra, pa prekosutra….pa je prošlo par mjeseci. Pristojno podsjetim s vremena na vrijeme, pazim pritom da mi glas ne bude iritantan, pobrinem se da imam smiješak na licu, spremno „razumijem“ sva usrana opravdanja, pa najpristojnije što je moguće zamolim za jebene rupe u dogledno vrijeme.

Opet prođe par tjedana, pa mjesec…pa opet ja podsjetim blagim glasom, pa opet ispušim još jedno-dva nemušta opravdanja, pa opet ušutim. Već sam se deset puta zaklela sama sebi da neću više NIKAD ništa reći o tim usranim rupama. Onda opet prođe mjesec- dva, mine me bijes pa opet kažem jednu dvije pri nekoj večeri, kad mi se čini da imam snage biti fina i staložena.

Za sve to vrijeme, ta sranja koja hoću objesiti na zid, stoje u hodniku pored ormarića za cipele.

Svaki dan me poklope po glavi kad se sagnem da obujem cipele. Naravno da mi krv navre u obraze i da izrecitiram cijelu paletu psovki. Nego šta, nego po tiho! Mumljam sebi u bradu i najčešće šutnem nogom prve cipele koje su mi pod nogom. Prve su obično Njegove, ne bi vjerovali!

Elem, nakon što sam se bavila razno raznim mislima vezano uz rupe, odlučila sam stvarno ozbiljno da neću, ali stvarno ovog puta neću, više spominjati bušenje rupa. Shvatila sam da On gaji neke emocije prema našim zidovima i da mu stvarno to bušenje bušilicom u zid, vjerojatno čini tešku muku. Donijela sam odluku da ću tražiti našeg sina da to riješi.

No, radije vam ne bi opisivala kako je tekao naš razgovor.

Koliko puta smo razgovarali o tome, koliko vremena je prošlo od tada…reći ću vam samo jedno- nisu ga zamijenili u rodilištu. Nisu! On mu je otac, geni su im identični i mali je nedvojbeno njegov sin! Zamolila sam i tatu da mi dođe izbušiti te proklete rupe. Odazvao se odmah i spreman doletio s ogromnom crvenom kutijom, vrlo respektabilnog izgleda. Izvadio je ogromnu bušilicu, a meni se počelo vrtjeti u glavu.

Dok je bušio prvu (ujedno i zadnju) rupu, kuća se toliko tresla da sam bila sigurna da će temelji iskočiti iz zemlje. Pristojno sam zahvalila tati na toj jednoj rupi i brzo napomenula da je to sve što sam željela.

Dragi moj tata! Imao je dobru namjeru, ali neprikladan alat. Bilo kako bilo, od rupa i opet ništa!

Nego, kroz tu kalvariju s rupama (koje još uvijek nisu izbušene) shvatih kako muškarci imaju fine, nježne i djelotvorne mehanizme za manipuliranje. Dakle ako on neće bušiti rupe po zidovima, on ih neće bušiti i točka. Možeš se ti zaletjeti sama sebi u dupe, možeš objašnjavati, argumentirati, moliti, plakati, psovati ili dubiti na glavi- na isto ti dođe. On ima vremena servirati izgovore do kraja života, ako treba.

On može bez da mu bude neugodno, po 100-ti put izgovoriti isti ofucani izgovor, može se čak i praviti da mu je žao što to već nije napravio, može- nećete vjerovati- krenuti po bušilicu, tiple ili šarafe, ali znajte da ih neće izbušiti, jer neće! Ne-će!

Falit će mu nešto, ko bog! Ako mu baš ništa ne pofali, onda će nestati struje.

Uglavnom, kad sam shvatila da je život previše kratak da bih se zbog iste stvari raspizdila po 100-ti put, onda sam slike pospremila ispod kreveta i pokušala zaboraviti na njih.

2015-09-busenje_rupe_u_zidu_bez_prasine_769473016
Neko vrijeme sam se bojala da ću u napadu ludila uzeti hilticu i od zidova napraviti švicarski sir. Jednom sam bila sigurna da imam PTSP od rupa, pa sam se prepala da neću proći na redovitom liječničkom pregledu za posao. Dugo vremena sam sanjala bušilice.

Na kraju kad sve zbrojim i oduzmem, te rupe su mi otvorile oči.

Sad znam da živjeti u „miješanom“ braku znači imati pored sebe muškarca koji nikad neće dozvoliti da mu se po kući buše rupe koje on ne želi. Doduše, mala slatka ženska osveta došla je u izboru obroka koji su bili premalo slani, previše kuhani, prevrući, prehladni, preslatki, preljuti….no da, dugo nisu bili „baš taman“! Živjele bračne zajednice gdje se udružuje dvoje ljudi koji imaju zajedničke želje, potrebe i interese. Ako se sad pitate….da! Volim ga svim srcem!

Viktorija Herak / Izvor: APortal

Facebook Comments

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Kurčevitost šteti srčanoj funkciji, zloba je štetna za jetru, a patetika…patetika je tek tihi ubojica duše.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *