Maglovita razmišljanja

Pola dana sjedim u uredu, a drugu polovicu za volanom. Utrne mi pozadina, bole me leđa, grče mi se mišići na bedrima, trnu mi stopala, ten mi vuče na zeleno, a nokti mi poplave od muke i umora. Uzmite u obzir još i da vani bude toliko gusta magla da ju treba prvo razmaknuti, da se može proći.

Znači, ja nisam željela emancipaciju!

Ne želim biti ravnopravna, niti mi je naročito stalo da budem samostalna. Ja samo želim biti obična najobičnija žena i ako može, pomalo princezasto nesamostalna.

Pun mi je kufer toga da stalno nekud idem i da nešto moram!

Sad ću na tuširanje pa u krevet, a ujutro čim otvorim oči, odmah u auto, pa trk u ured na drugom kraju grada! Podsjećam sama sebe na konja (kobilu) na preponskoj trci! Koja od vas se to borila u moje ime i priskrbila mi ovaj pasji život? Dovedite ju, da ju vidim!

Drugarice draga, pa što nam je falilo dok smo sjedile doma na toplom, plele nakurnjake i sušile kamilicu??

Nismo nosile hlače??

Pa dobro, mogle smo slobodno nositi pumperice, a tange nisu postojale što i nije bilo tako loše!

Nismo vozile aute?

Ali vozili su nas dečki u kočijama koje su vukli konji vrani! Nikad niti jedna tadašnja dama nije mijenjala kotač na kočiji osim u filmovima, a i to vrlo rijetko!

Nismo mogle sjediti u birtijama?

U birtijama ne, ali u finim slatkim kavanama da! Dame niti danas ne sjede u kojekakvim prčvarnicama!
Danas smiju, ali ne žele.

Magla je i dalje gusta kao mlijeko i ne vidim prsta pred nosom!

Sve nešto smišljam što hoću, pa kad smislim onda neću, ne znam bi li ili bolje ne, ne vidim dalje od nosa i umišljam si da sam bogznašto!

Zapravo sam jadna, sirota, neispavana i iscrpljena ravnopravna žena, koja je jedva izvukla svoje debelo dupe iz kreveta.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…