Pola dana sjedim u uredu, a drugu polovicu za volanom. Utrne mi pozadina, bole me leđa, grče mi se mišići na bedrima, trnu mi stopala, ten mi vuče na zeleno, a nokti mi poplave od muke i umora. Uzmite u obzir još i da vani bude toliko gusta magla da ju treba prvo razmaknuti, da se može proći.
Znači, ja nisam željela emancipaciju!
Ne želim biti ravnopravna, niti mi je naročito stalo da budem samostalna. Ja samo želim biti obična najobičnija žena i ako može, pomalo princezasto nesamostalna.
Pun mi je kufer toga da stalno nekud idem i da nešto moram!
Sad ću na tuširanje pa u krevet, a ujutro čim otvorim oči, odmah u auto, pa trk u ured na drugom kraju grada! Podsjećam sama sebe na konja (kobilu) na preponskoj trci! Koja od vas se to borila u moje ime i priskrbila mi ovaj pasji život? Dovedite ju, da ju vidim!
Drugarice draga, pa što nam je falilo dok smo sjedile doma na toplom, plele nakurnjake i sušile kamilicu??
Nismo nosile hlače??
Pa dobro, mogle smo slobodno nositi pumperice, a tange nisu postojale što i nije bilo tako loše!
Nismo vozile aute?
Ali vozili su nas dečki u kočijama koje su vukli konji vrani! Nikad niti jedna tadašnja dama nije mijenjala kotač na kočiji osim u filmovima, a i to vrlo rijetko!
Nismo mogle sjediti u birtijama?
U birtijama ne, ali u finim slatkim kavanama da! Dame niti danas ne sjede u kojekakvim prčvarnicama!
Danas smiju, ali ne žele.
Magla je i dalje gusta kao mlijeko i ne vidim prsta pred nosom!
Sve nešto smišljam što hoću, pa kad smislim onda neću, ne znam bi li ili bolje ne, ne vidim dalje od nosa i umišljam si da sam bogznašto!
Zapravo sam jadna, sirota, neispavana i iscrpljena ravnopravna žena, koja je jedva izvukla svoje debelo dupe iz kreveta.