Ležim u mraku, širom otvorenih očiju. Tišina je i potpuna tama. U sobi i u mojoj duši.
Pored mene leži Čovjek.
Jedan od onih u koje bi se vjerojatno ponovo zaljubila da ga sretnem.
Leži pored mene,
provodi noći pored mene,
živi pored mene,
smije se pored mene
i stari pored mene.
Možda i on sada gleda u mrak?
Ne znam, mrak je.
Možda se boji zatvoriti oči kao i ja?
Ne znam ni to… Ležimo jedno pored drugog, a tako malo znamo jedno o drugom.
Voljela bih znati o čemu sanja,
što ga veseli,
čega se boji?!
Rado bi ga primila za ruku… tako često bi voljela da on mene primi za ruku. Voljela bi da ponovo osjeti kad se bojim, kad se radujem.
Htjela bi mu olakšati kad mu je teško, nasmijati ga kad je tužan, pomoći kad treba pomoć.
Zašto je mrak?
Kako smo završili u tom prokletom mraku?
Zašto smo tako blizu, a tako izgubljeni? Kako nam se to dogodilo?
Zašto?
Možda vrijeme, možda način života, posao, besparica, problemi…možda sve to pomalo?
Možda ništa od toga?!
Možda samo tražim izgovore?
Za sebe? Za njega?
Najlakše bi bilo da pokrivim njega! Otuđio se.
Puno radi, brzo živi, često izbiva.
Kaže, radi za nas…zbog nas.
Ali, imamo li još uvijek “nas”- pitala sam nedavno? Šutio je.
Bio je snužden i šutio. Šutio je zamišljeno i osamljeno. Osjećala sam da je želio nešto reci, shvatila sam da se nada da još uvijek čujem što govori kad šuti. Vidjela sam da želi sve ono što više nemamo…ali nije rekao ništa. Šutio je.
Umorna sam od šutnje, od tišine i od mraka, ljuta i tužna istovremeno.
Mogla bih kriviti i sebe. Mogla bih pošteno priznati da sam se povukla. Puno radim, umorna sam, često me nema. Radim za nas…zbog nas- rekla sam nedavno.
Pitao je imamo li mi još uvijek “nas”? Šutjela sam.
Povrijeđeno i tužno sam šutjela. Zar ne vidi da ga volim? Ne vidi da se trudim i da pokušavam biti uspješna kao žena, kao majka i kao radnik?! Trudim se….ali polako shvaćam da mi ne uspijeva sve to.
Ležimo u mraku svatko sa svojim mislima.
Šutimo i ne dodirujemo se.
Znači, nisam uspjela.
Jednostavno nisam!
Oboje smo polako gasili svjetlo po svjetlo u našoj kući ljubavi. Oboje smo se nadali da će ono drugo razumjeti. Da će opravdanja platiti struju i da ćemo ponovo jednom moći upaliti svjetla. Oboje smo mislili da je ispravno to što radimo. Svatko je za sebe mislio da druga strana treba moći razumjeti i opravdati.
Računali smo jedno na drugo u pogrešno postavljenoj jednadžbi, jer nismo uračunali ponos, potrebu za toplinom, za zagrljajem, za stiskom ruke. Izgubili smo se u računanju i rezultat više nije bitan.
Bilanca nam je pozitivna, ali više nam nije važna. Polako oboje shvaćamo da ništa ne trebamo osim “nas”, a jedino “nas” više nemamo.
Svatko od nas sa svoje strane kreveta ima noćnu lampu, ali nitko ne pomiče ruku.
Samo nekoliko centimetara dijeli nas od svjetla, a kao da su kilometri.
Hvata me strah.
Bojim se da ćemo se toliko iscrpiti da nećemo imati snage potražiti prekidač na prokletoj lampi i da ćemo zauvijek ležati jedno pored drugog u mraku.
Znat ćemo da je ono drugo tu negdje, blizu…ali, možda nećemo uspjeti ponovo spojiti ruke i privući jedno drugo u zagrljaj.
Gledam u mrak i bojim se…