Idemo najprije obići tetku Đurđu u Canadi, koja je operirala kičmu.
– Teetka??
– E, sine?!
– Kako je tekta? Jesi bolje?
– Dobro je, dobro! Manje boli.
– Evo tetka malo banana i naranči, da mi se prije oporaviš!
– Nisi trebao sine! Hvala ti, ali znaš da tetka ima svega!
– Ma znam tetka, ali red je! Hoću biti siguran da zdravo jedeš i da paziš na sebe! Kako mi je tetak?
– Dobro je on…znaš da je on uvijek dobro! Otišao je po voće na plac, ali sad ću ga zvati da ne treba, kad si mi ti poslao.
– E, pozdravi ga i čuvaj se tetka! Šaljemo ti puse!
Eto ga, tetka obavljena kako je i red!
Idemo malo i do mame i tate u dalekoj Hrvatskoj.
– Tata upali kameru!
– Nemamo kameru, sine!
– Tata! Kameru na laptopu!
– Aha!
– Jesi??
– Jesam!
– Kako jesi, kad te ne vidim??
– Jesam!
– Nisi, ne vidim te!
– Sine daleko si, zato me ne vidiš!
– Tata!! Jel’ ti upaljen wi-fi?
– Ha??
– Tata, pozovi mamu!
– Mama, sjećaš se kako se pali kamera?
– Sjećam, sjećam! Nego, stavila sam papirić tamo gdje si rekao da me kamera vidi.
– Zašto pobogu??
– Znaš, pričaju susjedi da nas kroz to mogu gledati svi drugi ljudi.
– Mama!!
– Tako sam čula…
– Popizdit ću!!! Ajde skini papirić da vas vidim!
– Sine, isti smo ti kao i prošli tjedan.
– Mama, skidaj papir da vas vidim!
– Ne može se skinuti, zalijepila sam s ljepilom.
– Molim??? Mama!! Ljepilo u kameru??
– Ispadalo je, pa sam….
– Mama, nosi laptop u servis kod Janka i nemoj mu reći da si moja mama! Ne, bolje neka tata odnese!
– Tata, ti odnesi i reci da su ti to unuci napravili. Susjedovi unuci! Neću da misle da imate glupave unuke! Hijao….!!! Zvat ću vas opet u utorak. Pusa!
Nakon peripetija sa starim roditeljima, posjetiti ćemo još prijatelje u Gvatemali, s njima popiti kavu i malo popričati.
– Hej vi tamo?
– Hej! Evo nas!
– Kako ste?
– Super! Kako je kod vas?
– Odlično! Evo kavice! Mirta, dobavi nam kavicu i daj rakiju, da skupa popijemo!
– Evo ga! Kako ste ljudi?
– Super! Kako su vam djeca?
– Dobro je! Zdravi su i rastu! Kad čete nam doći?
– Možda u svibnju?!
– Može, nama odgovara!
I tako se do sita nadivanismo i s prijateljima, naravno uz kavu, rakiju i mezu!
Još ostaje platiti režije, stanarinu, školarinu i kupiti frižider, cipele za njega i grudnjake za Mirtu.
Voće, povrće, meso i jogurte naručiti će također preko neta.
Poslije ručka idu u obilazak Republike Abkhazeti, koja se odcijepila od Gruzije 1992 godine i pogledati će rasprodaje u Moskvi.
U jednom danu obavili su sve familijarne i društvene obaveze, kompletnu nabavu i putovanje na neku daleku destinaciju.
Uštede su višestruke! Nisu potrošili niti novčića na gorivo i cestarine, nisu potrošili ništa na banane i naranče za tetku, nisu habali cipele, nisu se presvlačili za izlazak, a sve su obavili i vidjeli.
Zvrrrr, zvrrr, zvrrr
– Mirta, što zvoni??
– Skype!
– Psssst…..pogledaj polako tko je!
– Markovićka…
– U jbote! Ne mogu sad i s njom piti rakiju!
– Psssst, tiho! Pravit ćemo se da nismo doma!
– Ne možemo Mirta! Vidjet će da smo on-line…
– A jbate, pa što nas nisi odjavio??
– Nisam se sjetio na Makovičku!
– Onda joj se javi!
– Neću…opet će mi pokazivati kuću i sve što je kupila za obući i za pojesti!
– Idem nam ja isključiti struju na sklopku!
– E, tako Mirta! Nestalo je struje! Bravo, bravo pametnice moja!
To su ta današnja moderna vremena, u kojima nam je za “dobar život”, važan odličan krevet i besprijekoran e- signal!
Ako to imamo, onda imamo sve što trebamo, jer djeci gledamo ocjene preko e- dnevnika, tetka jede e- banane, mama i tata pričaju sa e- djetetom, a Markovićka je dobila e- odjeb! Za ručak jedemo e- junetinu, sa e-graškom, e- mrkvama i d- noklicama. Ovo “d” kod noklica, jer noklice je ipak Mirta zamijesila sama.
Ostajte mi e – dobro i e – zdravo!
