Znam da ima žena koje cendraju i prave se jadne, ali brate mili, što ima muškaraca koji kukaju, zapomažu i prave se bespomoćni, to je čudo jedno. Nekad nije bilo tako! Muškarci su bili snažni, pametni i hrabri, a kad im je bilo teško nisu to lako priznali.
Valjali su kamene od po par tona golim rukama, znali su sagraditi kuću, srušiti stablo, zaustaviti nabujalu rijeku ili jednim pokretom ruke ubiti strašnog vuka. Žene su im se divile, a oni su se pravili da je sve to sitnica.
Nisu cendrali i nisu bili osjetljivi.
Žene su se brinule da dobro jedu i da budu uredni, no, tada su muškarci hodali oskudno odjeveni, pa je to bilo višestruko dobro. Nije bilo veša za peglanje, a i nisu im curili nosevi, niti su kašljucali od najmanjeg povjetarca. Koliko sam čitala, uopće nisu postojale muške maramice! Liječnici su znali liječiti samo žene, a oni momci koji su eventualno imali kakvih tegoba rješavali su ih u hodu i bez pompe. Bili su zdravi i otporni, samozatajni i učinkoviti u svakom pogledu.
Sad to nekako nije tako!
Nije ih uopće sramota da budu kao šećerna vatica. Od sunca dobiju kihavicu, od vjetra šmrcavicu, smeta im jaka hrana, ne mogu nositi vreće iz dućana, sjekira im spada u super opasno oruđe kojem ne prilaze ni za boga, ne smiješ vikati kraj njih jer imaju osjetljive uši, a ne smiju niti hodati bosi zbog osjetljivih bubrega.
Većina njih ne smije jesti ljutu hranu, a mnogi se ne smiju naprezati jer ih rado ukoči oko kičme i ne smiju van bez vestice, jer bi se mogli prehladiti.
Do duboke starosti slijede majčine upute iz djetinjstva o penjanju na stablo, trčanju po livadama i preskakivanju potoka. Dobar dio njih ima svoju toaletnu torbicu, egzaktno mjesto u kupaoni za kozmetiku, ormar sa 100 pari cipela i za odabir garderobe planiraju vrijeme u dnevnom rasporedu.
Kupovina odjeće s njima traje danima, a odluka oko jednostavnih životnih pitanja, poput kupovine kruha i mlijeka podliježe dugotrajnom promišljanju. U današnje vrijeme više ne očekujemo da će umjesto nas donijeti važne i teške odluke, da će nam pod nos turiti mirišljave soli kad se prenerazimo, da neće pričati o besparici i ratovima u našem prisustvu…danas više većinu stvari ne očekujemo od njih.
Nisam sigurna zašto je tako?! Da li su oni polako prestajali biti pravi muškarci, pa smo mi bile prisiljene uzeti stvari u svoje ruke ili smo se mi previše trsile da postanemo pravi muškarci, pa su oni pustili uzde iz svojih ruku? Kako god, situacija se opasno okrenula u tom pogledu i sad smo svi zbunjeni i nezadovoljni.
Prave muškarce možeš danas na prste nabrojati, ali nije bolje ni s nama ženama.
I mi smo vremenom postale prave mustre. Prenemažemo se po cijeli dan, protestiramo, inatimo se, spletkarimo, ogovaramo, ljenčarimo i zanovijetamo. Želimo njima parirati uvijek i u svemu, ali istovremeno želimo pored sebe iskonskog, snažnog i sposobnog muškarca koji će nas čuvati kao kap vode na dlanu, koji će se brinuti o svim našim potrebama i na kojega se možemo osloniti u svim životnim situacijama. Nekoga tko će nas voljeti bezuvjetno i biti nam privržen do smrti.
Ne želimo da gledaju druge žene, ali mi bi bacile oko na sve što se kreće. Ne volimo da su neodlučni, ali tražimo da se konzultiraju s nama o svemu. Ne odgovara nam da cunjaju po birtijama, ali zato zadržavamo pravo da ih mi posjećujemo redovito svakog dana. Mi ne volimo da se oni napiju, ali nam je skroz ok da se same naroljamo kad god nam se ćefne. Oni sade cvijeće jer mi nećemo, oni kuhaju jer smo mi preumorne, oni pospremaju jer nama nered ne smeta.
Makar…
Sad kad sam to sve nabrojila, čini mi se da je u onim starim knjigama pisalo da smo mi i prije bile takve. Izgleda mi da smo kroz vjekove ostale prilično postojane, nepromijenjene i stabilne, pa još uvijek rado ljenčarimo, ne volimo seronje i mudrijaše, nećemo da nas se zajebava i ne damo da odlučuju umjesto nas. Tražimo svoja prava, a obveze nam i nisu toliko bitne.
Želimo da nas se pazi i čuva, redovito pomazi i da se od nas ne očekuje nikakva prevelika odgovornost. Ne treba nam popovanje, a još manje kvocanje. Ako će tko kvocati, onda ćemo to biti mi!
Želimo sve što su imale i ondašnje žene, ali istovremeno se trudimo pokazati da smo dovoljno snažne i pametne da napravimo na vlas sve isto što i muškarci. Ako slučajno vidimo muškarca da se primio nekog muškog posla, odmah mu se motamo iza guzice s namjerom da mu dokažemo da možemo isto to i on.
Cijela ta muško-ženska situacija postaje opasno konfuzna, jer gubimo postavke koje poznajemo.
Oni nakon redovnog posla u nekom uredu, sjede doma uz tv ili se udaraju petama u dupe, a mi radimo isto to i neprestano se žalimo na njih. Pomičemo granice i dokazujemo se same sebi i njima, dok njih boli đoko za granice. Oni se uglavnom ne dokazuju, oni jednostavno uživaju u nadmoći koju su dobili rođenjem. I neka ih!
Ipak, ponovo pozdravljam one dame koje su se borile i bore se još uvijek za svekoliku ravnopravnost među spolovima, jer zbog njih danas radim puno radno vrijeme, trčim kao sumanuta kući, pa nastavim tamo držati sva četiri ugla kuće za koju smo zajedno miješali beton i premetali cigle, moj muškarac i ja.
Moja evolucija kasni, pa nisam došla do stadija udaranja petama u dupe nakon oficijalnog radnog vremena i zato pas mater neujednačenoj evoluciji! Pas mater i onome tko se prvi sjetio ravnopravnosti među spolovima, jer kad se žalim onda mi muškarci oko mene kažu „htjele ste biti ravnopravne“.
Ne pomaže mi što neprestano ponavljam da nisam glasala „za“, a vama kažem da smo se zajebale!
Nismo dobro promislile, nismo sagledale temu iz svih relevantnih uglova, nismo promislile o posljedicama, niti o prednostima i manama. Recite što god hoćete, ali dobro smo se zajebale!