Možda ipak?

Možda sam ja ipak tupava ili imam problem sa svojim ženskim bitkom, a da ga nisam svjesna.

Internet već godinama vrvi uputama za žene, djevojke, majke, ljubavnice, partnerice i ine oblike ženskog života.

Svima im je srž vrlo slična, pa kažu da se trebamo naučiti voljeti, udovoljavati si, slušati svoje unutarnje glasove, brinuti se o sebi, opirati se okolini, ne pristajati na kompromise, ne raditi stvari koje ne volimo, emotivno se distancirati od majke, emotivno se distancirati od djeteta, ne popuštati partneru, ne dozvoliti šefu da nas iskorištava…

Pa dragi ljudi, ili sam ja tupava ili nešto s mojom percepcijom mene nije baš u najboljem redu?! Volim se oduvijek! Od kad sam se upoznala brinem o sebi, udovoljavam si i slušam svoje unutarnje glasove. Zar to ne rade svi zdravi, normalni, svakodnevni, jednostavni, obični ljudi?

Voliš se ako brineš o svom tijelu i mozgu, biraš hranu koju jedeš, biraš ljude s kojima živiš, kupaš se, češljaš, oblačiš, njeguješ se fizički i mentalno! Važan si si! To valjda znači da se voliš?!

Kako da se još volim?

Ako to sve nije ljubav i nije dovoljno, onda ja ne znam što je?! No, očito nije dobro tako, čim nas upozoravaju na sva usta, da se volimo nekako drugačije. A kako, jbmu? Meni se ovako čini skroz dobro!

Ovo o opiranju okolini i o kompromisima, tek ne razumijem! Što se imam kome opirati? Svoj kruh jedem, svoju brigu vodim i poštujem svu okolinu! Ništa mi ne smetaju i ničim me ne ugrožavaju! Nemam vremena za uzaludno i bespotrebno opiranje!

Kompromisi? E jbiga! Ne može uvijek biti kako ja hoću, ali neće niti uvijek biti kako neću. Kompromis mi se čini kao nešto što je izašlo direktno iz raja, jer malo popustiš ti, malo ja i eto smo oboje sretni! To što sam ja naučila fintu da njemu bude drago da mi popušta, to se računa pod društvene vještine i skroz je ok!

Iskorištavanje na poslu, jedna je posebna tema, ali ne radiš tamo gdje te iskorištavaju i točka! Ne radiš tamo gdje te ne poštuju, niti tamo gdje se ne osjećaš kao čovjek! Točka!

Emotivno distanciranje od roditelja, vlastite djece ili bliske familije? Ne!

Ja sam mama i zauvijek ću dijeliti savjete svojoj djeci, a oni imaju dovoljno mogućnosti da me ne puštaju u područja svog života u kojima ne žele moje savjete!

Djecu moramo odgojiti da misle svojom glavom, a onda im nećemo moći naškoditi savjetima ili petljanjem tamo gdje nam nije mjesto. Zbog ravnoteže, naši roditelji petljaju se nama, mi vama, a vi ćete svojoj djeci kad ju budete imali. Familija tu ima stanovitu ulogu, ali zato ih i volimo, zar ne?!

Nego da skratim (sad kad sam već odužila!), odjebite s tim nakaradnim savjetima i poticanjem osjećaja nemoći i jadnoće! Većina žena je slobodna koliko to želi biti. Svaka je žrtva svoje obitelji, onoliko koliko to želi i koliko ju veseli. Nemojmo suditi o tome, jer rješenje uvijek postoji da si popravimo ono što nam nije dobro, samo je pitanje imamo li hrabrosti, volje i želimo li!

Sve to je život i sve to je ljubav prema sebi! Svatko od nas sebe poima na svoj način i postupa sa sobom kako želi, zato “savjetodavci” prestanite dizati tenzije i naučite štrikati!

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…