Znaš ljubavi… Još sanjam tvoje dodire, još u snu trażim tvoj pogled…
Još se pitam da li bar ponekad drhtiš od pomisli na mene?! Znaš, vjerovala sam da će sva moja jutra zauvijek mirisati na tebe, da će me tvoj glas ispratiti u svaki novi dan, da će me tvoje ruke čvrsto držati ako posustanem… Vjerovala sam da nikad nećeš dozvoliti da plačem zbog tebe. No, tako počinju sve ljubavi… Pune vjerovanja, nadanja, želje, planova i htijenja.
Ali, neću tako!! Nisam tip za patetiku, a bogami neću ni sjediti u mraku, sva ranjiva i bolno ucviljena, pa do kraja života tužno gledati zalaske sunca, samo zato jer si ti odlučio otići. Ne mogu roniti suze za tobom znajući da si odlučio da ja nisam više ona koju voliš. Žao mi je, ali ne mogu ili možda neću?! Ne znam, ali pitam se kako da patim za tobom ako si rekao da me ne voliš? Kako se to plače za nekim tko je odabrao kraj, rekao da želi biti sam, poslao poruku u kojoj piše „više te ne volim“, odabrao neku drugu ženu i neku drugačiju ljubav?
Jesam li emotivno nedorasla za ljubav, ako nisam danima zatvorena u sobi s paketima papirnatih maramica i tvojom majicom na grudima, jer si ti otišao? Možda moje poimanje ljubavi nije dovoljno romantično ili je moj razum nadvladao one leptiriće u trbuhu?
Što je to ženska patnja? Postoji li muška?
Plačemo li zbog nesretne ljubavi zato što smo vidjeli druge da plaču u takvim prilikama ili se zaista tuga najdjelotvornije ispire suzama? Slušamo li tužne, ljubavne pjesme, da bi mogli biti još tužniji, još jače povrijeđeni, još više jadni i ucviljeni. Osjećamo li se bolje kad oplakujemo nešto čemu je došao kraj? Kraj dođe uvijek kad dođe vrijeme da se prekine patnja koju iz navike ili straha od promjene, zovemo ljubavlju.
Ljubav se završava kad više nije dovoljno dobra da bi trajala.
Ona ide svome kraju onda kad više nije dovoljno jaka da bi prevladala ljubomoru, kad nije dovoljno dugo trajala da bi izgradila povjerenje, kad nije bila dovoljno snažna da izazove poštovanje.
Ona završava kad nema više snage za dalje, kad ružne riječi budu češće i glasnije od toplih zaljubljenih pogleda, kad se više gledamo poprijeko nego ravno i kad nam više nije lijepo dok zajedno šutimo.
Kad sve ode k vragu, ljubav ide na isto mjesto.
Zašto onda cvilimo, žalimo, plačemo… Zašto nismo zadovoljni što je svemu kraj?
Zar bismo bili sretni da je predmet naše ljubavi i dalje pored nas, iako se više ne volimo? Želimo li pored sebe nekoga tko nas rastužuje? Zašto nam to treba? Zašto smo tužni ako „ljubav našeg života“ otperja s prvim proljetnim lahorom, unatoč tome što oboje nismo bili zajedno sretni? Jesmo li ljuti na sebe jer nismo napravili sve što smo mogli da ljubav uspije? Jesmo li tužni što druga strana nije napravila sve što je trebala da uspijemo zajedno?
Kako god, ljubav koja valja- traje, a ona koja se raspadne- ne valja. Jednostavno je, zar ne?
Znam, znam… Jednostavno je kad ne boli mene, kad savjetujemo prijateljicu ili prijatelja, kad se ne radi o našem dupetu- onda je sve jasno i jednostavno. Međutim, kad je naša koža u pitanju, onda ipak suze ispiru oči, jecaji su gimnastika za propale snove, a njegova majica postaje oltar na kojem se rasprostire patetika, enigmatika, malo biodinamike i nešto nuklearne fizike. Ne jednom, mi se dogodilo da tješim prijateljicu, a zapravo teško mi je razumijeti zašto plače.
– On je otišao!!!! (ona neutješno rida)
– Zašto je otišao? Kud?
– Otišao je! Zauvijek! Zato što me ne voli?
-Pa onda dobro da je otišao!
– Ti si glupa! (ona i dalje rida i cvili)
– Dobro to…nego zašto plačeš ?
– Pa volim ga! (briše nos i trubi kao slonica)
– Plačeš jer je otišao iako ti je rekao da te ne voli?
– Opet si glupa! (gura glavu u jastuk i usput jauče)
– Dobro znam, ali reci mi…?! On tebe ne voli, ali ti bi htjela da je sad tu, iako znaš da te ne voli? Hoćeš ga pored sebe i dalje?
– Prestani! Da! Volim ga i hoću da je tu!
– Ne čini ti se da je to glupo?
– Ti si glupa! (uf!)
– Reci mi, molim te?! Želiš ga pod svaku cijenu, pod bilo kakvim uvjetima?? I kažeš da sam ja glupa??
– Da!
– Dobro, sva sreća da je on dovoljno daleko da ga ne možeš dozvati i da ne vidiš kako sad grli Janju iz drugog sela, jer bi ti to tvoje malo, mekano i slatko srce puklo na dva dijela, kao da je od stakla.
– P R E S T A N I! Mrzim te! (galami i plače u isto vrijeme)
– Mene??? Ali ja te volim!
– Mrzim te jer me namjerno mučiš!! I uživaš u tome i pametuješ! (izgleda kao da me stvarno mrzi
– On te isto mučio, a njega voliš?! On ti je pametovao i svejedno ga želiš natrag?? Vrijeđao te je, ostavljao, omalovažavao…!!
– Daaa ! (gleda me s mržnjom)
– Ja te volim! On je rekao da te ne voli, da nije sretan s tobom i da mu nisi lijepa!
– Odi k vragu! (ima stakleni pogled i šmrkav nos)
– Zašto ja?! Ja te i dalje volim!
– Zato što ja želim njega pored sebe, voljela sam ga i trebam ga… (plače kao ljuta godina)
– Iako on tebe ne voli, ne treba i ne želi pored sebe?
– Ti namjerno ništa ne razumiješ! Praviš se da to nije ništa, a ja umirem u sebi, raspadam se i ne mogu disati… (šmrca i briše nos)
– I ja sam glupa……?!
Stvarno, zašto plačemo zbog nesretnih ljubavi?
Bi li nam pomoglo da okrenemo situaciju naopačke i početak ljubavi zovemo „nesretna ljubav“- on je tada pored tebe, mazi te, trabunja o ljubavi do groba, nježno te pokriva, vodi s tobom ljubav, govori da si najljepša na svijetu… A kraj ljubavi da zovemo „sretna ljubav“ pa da ta sva tortura završi odmah i uz osmjeh, bez ridanja, suza i drame.
Ha? Što mislite da pokušamo?