Moje vlastito Ja

„Ja nikad nisam rekla da neću, ali nisam rekla ni da hoću. Ostavila sam si mogućnost da odlučujem u hodu i da prema vlastitom nahođenju mijenjam odluku kako mi se ćefne.“ Eto, tako se i ja pravim važna i razmećem se na kafici s prijateljima. Osjećam se kao odraslo ljudsko biće kad se tako kurčevito pravim važna. Čini mi se da sam baš onako cool sama sebi…još i puhnem važno i zakolutam očima, kao ono da potvrdim sama sebi da je baš tako. To je jedna stvar, a kako je to zapravo za ozbiljno, e to je već neka sasvim druga stvar.

prijateljice

Kad nisam na kafici s prijateljima, onda stvari izgledaju ovako. Ustanem i idem raditi u cik zore i to šutke bez pogovora. Dobro, jesam vrednica i volim svoj posao, ali bude naporno i teško. Baš bude! Svejedno idem…jer imam te svoje klince i njihovog oca, neki kreditić, karticu, struju, vodu, telefon…

Veseli me kad mogu djeci nešto priuštiti što sam svojim rukama zaradila.

Mislim da je fer da pomognem i svom mužu. Volim da on zna da se može osloniti na mene, da ću zajedno s njim ostvarivati naše planove i želje i da ću se odgovorno ponašati kad su naše zajedničke (a sve su zajedničke ako su moje!) pare u pitanju. Kad sve to zbrojim i oduzmem, nije da trebam biti nešto bahata i kurčiti se na kavama s prijateljima. Zapravo, moj dan se svodi na „moraš!“, „još nisi?“, „kad češ?“. Moj život se sveo na ista takva pitanja.

Kredit me učinio ovisnom o redovnoj plaći, a djeca koju sam si sama stvorila su me učinila ovisnom o tome da li su zadovoljni, sretni, zdravi. Muž me učinio ovisnom o tome da pazim na svoju jezičinu, jer u protivnom će u našem domu biti loša atmosfera, a onda će djeca biti tužna.

Kako ja volim svoju djecu i svog muža…. e, onda je najpametnije da ih ne izazivam, pa da oni budu sretni jer sam i ja sretna kad su oni zadovoljni.

Jebi ga!! Zato lijepo pitomo idem raditi i kad ne mogu, zato se uhvatim pegle i kad bi je najradije bacila kroz prozor, zato se smješkam kad me zajebavaju, zato šutim kad mi dignu tlak, kuham kad mi se ne da, riljam podove kad mi se živo fućka jesu čisti ili nisu, mijesim štrudle kad mi se nikako neće….

I eto, onda crkavam od smijeha sama sa sobom kad nacentriram svoju poziciju u svom vlastitom životu i shvatim da ja sve hoću što moram, a moram sve po redu. Zato ne trebam svoj život jer imam naš zajednički, ne trebam svoje pare jer imamo zajedničke, ne trebam vrijeme za sebe jer mi je najljepše naše zajedničko vrijeme, ne trebam svoje prijatelje jer imamo zajedničke.

Shvatih tako da se moje vlastito „ja“ sakrilo u ormar i to onaj na tavanu i da tamo crkava od smijeha jer se ja busam da ono postoji i da je tu, a nije….na tavanu je, u starom prašnjavom ormaru. Niti ne znam zašto se skriva, kad ga nitko ne traži. Možda misli da i ne postoji, tko zna?!

No, dobro…nema veze! Ja sam žensko…bar tri dana sam starija od vraga i bar godinu od Isusovog magarca.

Borit ću se dok dišem za svoje klince i za ljubav svog muža, radit ću šale na vlastiti račun, podmetat ću svoja leđa uz osmjeh, kad got bude trebalo i prijeći preko svih sranja koja mi prirede- jer ih volim.

Osjećati ljubav je privilegija, imati snage za čuvati tu ljubav je možda glupost , ali lijepa glupost. Usran je osjećaj kad shvatiš da si blesava na vlastitu štetu i još sretna zbog toga. Da, sretna sam s njima svima, usprkos njima i usprkos sebi. Volim ih i kad mi na nos izlaze, osjećam nježnost prema njima i kad bi ih najradije bacila u wc i pustila vodu, obožavam ih i onda kad plačem zbog njih. Ali…nekako često plačem, pizda im materina!

Neka, neka….bit ću strpljiva!

Život je krug, a ja ću malo zastati i pričekati da vidim gdje će oni saznati da je sve u životu okruglo i u ravnoteži. Planiram se sakriti na tavan i viriti iza onog prašnjavog ormara kad budu došli potražiti svoje „ja“, samo da im vidim face kad shvate da se njihovo vlastito „ja“ skupa s mojim, previja od smijeha u tom jebenom, starom, prašnjavom ormaru. I ona naša stara, balkanska „jesam ti rekla?!“ isto nije za baciti. I tako…jesam vam rekla da je lijepo biti žena? Jesam? A mama?

Viktorija Herak / Izvor: APortal
Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…