Muškarac s mimozama
S APortala

Muškarac s mimozama

Bio je jednom jedan čovjek koji je znao otjerati sjene s mog lica, osušiti suze iz očiju, nasmijavati me do suza, našpotati me kao balavicu i objasniti mi neobjašnjive stvari. Voljela sam ga kao što se voli dobar, blizak i iskren drug. Svađali smo se poput djece, a poštovali se kao odrasli, zreli ljudi. Ljutili smo jedno drugo iz čiste zabave, prepirali se i kontrirali si… tek tako, jer smo oboje znali da možemo.

Sad ga više nema. Otišao je na putovanje bez povratka, ranom zorom jednog tmurnog kišnog dana. Želio je tako. Odlučio je predati meč i odvući svoje dupe na neko mirnije i ljepše mjesto. Vidjela sam da se polako sprema, osjetila sam da se bliži dan kad ćemo se vidjeti posljednji put.

Nismo se oprostili, nismo plakali i nismo si izgovorili one neke važne velike riječi koje ljudi govore jedni drugima u takvim trenucima – samo smo se okrznuli očima. Prošaptao je tiho “Čuvaj mi Nju i njih dvojicu”. Znao je da sam ga čula, znam da je znao, ali nisam ništa odgovorila. Shvatila sam da želi otići dok još može sam uspravno koračati. Bio je muškarac i želio je sam položiti svoj mač, prije nego što bi mu počeo ispadati iz umornih, drhtavih ruku. Bilo mu je važno da ode sam, bez pozdrava i da zadrži dostojanstvo čovjeka. Tako je i otišao.

To jutro, kad sam otvorila oči, znala sam da ga više nema. Osjetila sam da mi nedostaje jedan maleni komadić srca i jedan komadić duše. To je ponio sa sobom i zato sam, prije nego je zazvonio telefon, znala da ga nema. Osjetila sam užas i olakšanje tog jutra, olakšanje jer je otišao onako kako je želio, a užas jer je otišao zauvijek.

Ne posjećujem njegov grob, ne palim svijeće za njega, niti se molim Bogu za spas njegove duše. Ne treba to njemu, a niti meni.

Samo iz prikrajka pazim Nju i njih dvojicu. Sjećamo se njegovih šala i komentara, vrlina i mana. Često, još uvijek jako često. Često prije spavanja popričam s njim, kažem mu stvari koje ponekad ne želim reći ni samoj sebi. Priznam mu svoje strahove i nadanja, tuge i radosti, veselja i bol. Još uvijek osjećam njegov duh i ljutim se i radujem zajedno s njim.

U ovo zimsko vrijeme imao je običaj donijeti mi grančicu mimoza. Uvijek je pazio da to bude prva grančica koju ću dobiti te godine. Miran ga je zbog tih mimoza zvao “ulizica”, a on bi samo šeretski namignuo. Danas sam dobila grančicu mimoza… Prvu ove godine.

Nisam krhka ni plačljiva žena, ali te male, slatke mimoze uvijek iznova smoče moje oči i operu mi obraze. Dok sam ih stavljala u vazu, ponovo su mi drhtale ruke i stezalo me u grudima. “Taj mangup je još uvijek s nama”, reče Miran tužno i nježno istovremeno. Danas ćemo Ona i ja popiti kavu, jer i Ona je dobila svoje mimoze. Ovog puta od Mirana. Ove drugačije mirisu i drugačije su lijepe. To su mimoze koje nose u sebi dušu jednog mangupa.

Mangupa kojeg više nema, a toliko jako je tu. Mangupa koji je odabrao mimoze za svoje glasnike.

Viktorija Herak / Izvor: APortal

Facebook Comments

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Kurčevitost šteti srčanoj funkciji, zloba je štetna za jetru, a patetika…patetika je tek tihi ubojica duše.

error: Content is protected !!