Crvene guze i đon obrazi

Crvene guze i đon obrazi

Kaže da će kazneno prijaviti osobu koja je stavila slike beba na internet?!

Ravnateljica bolnice se nije se zahvalila što je netko ukazao na eventualne propuste u radu? Nije se zabrinula za bebe i rekla da će istražiti rad svojih podređenih? Ona nije imala potrebu čak niti biti mudra u javnom istupu!

Kazneno će prijaviti osobu koja ukazuje na nešto neshvatljivo i nedopustivo, jer je naučila na represiju i jer razumije jezik sile! Svojom pozicijom se izdigla od ostalih i dobila malo te sile na koju je navikla, pa ju primjenjuje.

Žena je u strahu od mase koja se razbjesnila, pa joj se podrazumijeva da istupi i prijeti.

Netko ju je trebao odgojiti tako da osjeti ljudsku potrebu u takvoj situaciji istupiti i pokušati biti empatična, razborita, iskrena, poštena i profesionalna.

Politički ključ koji zaključava um naroda je represija i zato joj je prvo palo na pamet da pokazuje snagu umjesto ljudskosti, prijetnju umjesto mudrosti, bahatost umjesto razboritosti.

Opravdano je to iz njenog kuta, samo ljudski je biti ponizan i pošten pa provjeriti o čemu se radi, a ne zataškavati prije nego si provjerila imaš li uopće razloga nešto prikrivati. Takav nastup dodatno podiže tenzije, jer se štitiš umjesto da pokažeš namjeru da popraviš, ako se ima što popravljati.

Crvene guze i đon obrazi

No, već smo shvatili da smo društvo pičaka koje se smije zajebavati, obezvređivati, omalovažavati, vući za nos i za jaja! Zapravo ne može za jaja, jer ih nemamo!

Nismo izgradili zajedništvo, empatiju i poštenje, nismo se odgojili da akceptiramo neprihvatljivo i to sankcioniramo, nismo pokazali što se smije, a što ne. I dalje zorno radimo na tome da budemo šaka letargičnih jadnika i zato… jbga, sami smo krivi što nam bebe imaju rane na guzama, starci životare po bolničkim hodnicima, a radno sposobni se liječe ljekovitim pusama „ljubim da prođe“.

Internet jučer i danas vrvi pozivima na nasilje, koje ni u kojem slučaju ne podržavam, jer ako nasiljem odgovaramo na nasilje – tonemo sve dublje i dublje u kal. Imamo dovoljno učinkovitih alata kojima možemo pokazati opće nezadovoljstvo i natjerati politiku da nas akceptira. To su alati s kojima ne znamo rukovati, jer smo navikli da se služimo nasiljem.

Jednako tako ne podržavam hajku na cijelu struku i sve zdravstvene radnike, jer još ima liječnika i sestara kojima se treba nakloniti i čuvati ih kao kap vode na dlanu. Sve ih je manje, ali još ih ima dovoljno da posluže kao rasadnik iz kojeg se može od njegovati ljudskost i nesebičnost, kultura u ophođenju i usmjerenost na poziv.

Pacijenti su kronično nezadovoljni, a liječnici rade u lošim uvjetima.

Politika je zakuhala i učinila štetu objema stranama. Politiku ne sankcioniramo jer smo, rekla sam već, društvo pičaka bez kičme koje je izvrsno svladalo kompliciranu IT tehnologiju, ali nije svladalo jednostavne demokratske i ljudske alate kojima se trebamo boriti.

Pitam se zašto se nezadovoljnim pacijentima ne pridruže zdravstveni radnici koji su također nezadovoljni uvjetima rada, pa da zajedno izvršimo pritisak na politiku i izborimo boljitak za obje strane? Možda zato što smo mi oni koji se ne udružuju, mi smo oni koji sjede doma i zazivaju Boga u pomoć!

Zašto se bojimo izraziti nezadovoljstvo na konstruktivan, uporan i primjeren način, tamo gdje ga osjećamo? Možda zato što su nas naučili da šutimo i čekamo da netko najebe na pravdi Boga!

Zašto nismo složni oko toga da nasilje nije prihvatljivo?

Možda zato što ministrica ima stav da nije pristojno muža javno prozivati kad te istuče, pa savjetuje da si to riješimo unutar svoja 4 zida? Možda zato što nasilnici slobodni šetaju, žrtve nasilje se skrivaju u strahu, a zakonodavac nam maže oči s običnom bojom za ograde. Zar ne zaslužujemo barem neku sofisticiranu boju koja nije toliko škodljiva za oči?

Zašto nam nameću bogobojaznost? Možda zato što je dogma odličan alat za držanje mase pod kontrolom?

A gdje nam je ta masa?

Više od četvrtine radno sposobnog stanovništva, zaposlili smo u javni sektor, a kako smo prirodno skloni nepotizmu, muljanju i hvatanju u mutnom, koplja se lome na ostatku od tri četvrtine. Od te tri četvrtine, ne zna se koliko je onih koji su otišli glavom bez obzira iz ove lude papazjanije, ali znamo da ih je otišlo puno.

Mi koji smo još tu, smo šaka lijenih jadnika bez ponosa, samopouzdanja, vizije, poštenja, empatije, odgovornosti, ali s dubokom vjerom u Boga kao glavnu facu koja će jednom doći i kazniti sve koji su bili zločesti. Dok ih ne stigne ta strašna Božja kazna, mi ćemo ih hraniti, oblačiti, plaćati im visok standard, liječenje u inozemstvu, kurve, drogu i skupe vozilice. Za to vrijeme im se u sebi smijemo, jer jadni ne znaju da uskoro stiže Mesija da ih vodi pred strašan Božji sud. Koja je to vrsta bolesti?

Nadam se da Sveti Petar nije podmitljiv, inače ćemo se grdno razočarati.

Elem, rane na dječjim guzicama nisu prihvatljive i ne postoji niti jedno opravdanje za to.

Facebook Comments