Oni su kao vuneni pomponi. Skakuću vam oko nosa, klate se uvijek tu negdje oko vašeg srca i rado biste ih čvaknuli škarama, ali onda bi vas boljela praznina koju ostave za sobom. Za njih vrijedi ona stara jevrejska poslovica “Da bog da imao, pa nemao”.
Kad ih imate u svojoj blizini dignu vam živac za koji biste se minut prije kladili da ga uopće nemate.
Oni ga nađu nepogrešivo precizno. Točno vas napipaju i odalame. U mozak, u nerve, u srce… Lupaju oko sebe kao mahniti, dok ne shvate da su vas razmontirali. Kad shvate da su vam istanjili živce do debljine celofana, kad uoče da ste izmoždeni, sažvakani, ubiti u pojam i sabitog srca, e onda okrenu ploču. Zapanjujuće spretno i brzo prometnu se u najnježnija bića u svemiru. Izvuku iz dupeta finoću, samozatajnost, tiho pričaju i pažljivo se izražavaju. Pizda im materina!
Ne znaš je l’ bi ih radije izgubio ili pronašao. Ne možeš s njima, niti možeš bez njih.
Jednako fluidno izazivaju i bijes i ljubav. Nije im problem da vas iskreno i snažno vole, a bogami niti da vas mrze – i sve to u 5 minuta. Svi su iz te edicije na vlas isti. Svejedno je jesu muškog ili ženskog spola. Svejedno je jesu li maleni ili veliki. To su oni! Hodajuća paleta emocija, manipulacije, parade, drame i ljubavi. Slatki su kao med, baby face im je u paketu obavezne opreme, a nježan i milozvučan glas, samo je zgodan modni dodatak.
Još jednom im pizda materina! Teško ti je bez njih, a s njima je kaos. Oplemene ti život i razjebu mozak, sve u đuture. Vole te kao što te nikad nitko volio nije, a satru temeljito, besprijekorno i precizno kao što nitko nikad neće. Svejedno vam je u kakvoj ste vezi s njima, jednako ste privilegirani i uništeni ako ste im u blizini.
Život bez njih nema okus, a s njima je i obična voda prepaprena. S njima ste vječito u nekoj vrsti mentalne ucjene, uvijek u nekom raskolu, za vazda u klinču. Nikad nisu do kraja zadovoljni, nikad do kraja sretni, nikad dovoljno u pravu i nikad ne znate s koje strane će vam doletjeti paketić pritajenog nezadovoljstva, simptom neke bolesti u slučaju da dan prije niste bili posve dobri prema njima ili samo letargična faca koja šuteći vrišti.
Eto, pogriješit ćete s njima sigurno, ali i dobiti.
Ne znam više da li je to prednost ili mana i ne razumijem ja njih, a niti oni mene. Ja bi rado stisnula zube i pobjegla, ali oni tako lijepo vole i tako dobro njeguju privrženost da jednostavno nemam nikakve šanse i to je to što me izluđuje.
Oni su vječita djeca u tijelima odraslih ljudi, vječiti sanjari i zauvijek maštajući boemi. Ne vole općeniti red, jer imaju svoj. Ne vole protokol, jer ga vide drugačije od svih drugih ljudi. Ne daju vam da dišete, ali drže vas živima. Daju se koliko sami ocjene da treba i uvijek je to njihovo davanje tisuću puta vrednije od vašeg, makar koliki je nesrazmjer u vašu korist (ili na štetu). Ako ih slučajno nemate u blizini, vaš mozak je privilegiran ali emocije su na gubitku. Nije da ih se bojim, ali na nesvjesnoj razini pazim da budu zadovoljni koliko got je moguće, jer u protivnom nitko nije zadovoljan. Uhvatila sam se da udovoljavam protiv svoje volje, samo da bude mir, ali mira nema i neće ga biti. Nikad!
Nije vrag da se još pitate tko su oni?! Niste shvatili? E pa žao mi je! Ja jesam prilično luda, ali ipak ne toliko da ih ovdje spominjem. Ako su se prepoznali, tvrdit ću da su sve pogrešno shvatili, samo da se zna. Moja poznata hrabrost je iščezla, a kurčevitost je svedena na mizernu imaginaciju. Idem se zavući u neku rupu, jer ne piše mi se dobro nakon ovog teksta.
Viktorija Herak / Izvor: APortal