Dugo je bilo uobičajeno da ako trebaš nešto napraviti, jednostavno ustaneš i to napraviš.
Danas su stvari drugačije i postalo je uobičajeno da pričekaš dok ti se bude htjelo, pa da ti se poklopi vanjska temperatura s tjelesnom, onda još da ti nadođe inspiracija i tek tada počneš konstruktivno razmišljati o tom nečemu što trebaš napraviti.
Slijedi opće prihvaćena interakcija između tebe i tebe, ako u blizini nema nekoga s kime bi podijelio svoje dvojbe. Ako imaš sugovornika, onda odmah djeluješ i na njega odgojno, pa je to 2 u 1!
Dakle, neka od pitanja za pranje lijenih guzica, sigurno slušate svaki dan.
– Zašto ja?
– Zašto ne bi ti?
– Zašto trebamo to uopće raditi?
– Tko je izmislio taj posao?
– Zašto baš sad?
Kad dobijemo iscrpne odgovore na sva pitanja, onda si ostavimo još vremena za razmišljanje, da bi bili sigurni da se nećemo zajebati i napraviti nešto što je moga napraviti netko drugi.
Zbog tih novih postavki u razmišljaju, mjerkanju, ocjenjivanju, promišljanju, traženju i vaganju, stvari nam izgledaju ovako:
Ne pričamo s prijateljima jer nismo sigurni da li baš moramo.
Ne družimo se sa susjedima jer nam je naporno.
Ne kuhamo, jer će nam to ionako netko pojesti.
Ne stvaramo djecu, jer nam se ne da brinuti o njima.
Ne peglamo robu, jer radije nosimo sintetiku.
Ne vodimo ljubav, da se bez veze ne uznojimo.
Ne posjećujemo stare roditelje, jer neće niti oni nas posjećivati kad budemo stari.
Ne kosimo travu jer će opet narasti. Ne pospremamo, jer će se opet razbacati.
Ne smijemo se, jer bi mogli dobiti bore.
Sve nam je postalo naporno, štetno i usrano!
U stanju smo istrunuti od prenemaganja, izmišljanja razloga i šupljih priča, jer se nismo usuglasili oko toga tko će ustati i otvoriti prozor, iznijeti smeće iz kuće i oprati usrane podove.
Ima li dobrovoljaca?
Nema?
I mislila sam…!
