Odmah da napomenem, proći će me mudrovanje, čim me puste na more!
Do tada, samo da vas pitam o nekim ukorijenjenim uzrečicama koje su nam u ustima svaki dan.
Pomozi drugome, pa će se i tebi pomoći kad ti bude trebalo!
Ili:
Bit ću dobar i pomoći, jer bog sve vidi!
Ni meni nitko ne pomaže, pa neću ni ja!
Pa, je li to baš ok?
Pomozi jer treba, jer možeš, jer si tu, jer vidiš, jer želiš!
Sve ostalo je kalkuliranje, a to nije lijepo!
Meni ovo znači kao da pomažem zato što računam imati korist od toga, inače ne bi!
Kad biste bili sigurni da nikad nećete trebati pomoć, biste li ipak pomagali?
Ako znate sto posto sigurno da je aplikacija za brojanje dobrih djela kod boga, pokvarena ili isključena- da li biste svejedno činili dobra djela?
Veliki petak je i kršćani se pripremaju proslaviti Uskrs.
Farbat ćemo jaja, poslužiti šunku, mladi luk, francusku salatu, kolače, vino…no, hoćemo li u svemu tome pokušati pronaći čovjeka u sebi?
Možemo li okrenuti glavu lijevo i desno, pogledati unatrag i unaprijed, pa biti manje prosti, licemjerni, tvrdoglavi, pogani, zloćudni, neempatični, prijetvorni?
Trebamo li se moliti za nerođene, a okretati glavu od rođenih?
Je li u redu osuđivati drugoga, a svoja govna pokriti mirisnom maramicom i nadati se da neće smrdjeti?
Da li je ok za sebe složiti tisuće opravdanja, a za iste stvari drugoga osuditi?
Možemo li biti sami pred sobom opravdani, ako mrzimo drugoga samo zato što je drugačiji?
Nisam vjernik, ali odgojena sam u katoličkoj kući.
Farbamo jaja, kuhamo šunku i čuvamo tradiciju.
Čistimo kuću pred blagdane, ali čistimo i sebe. Preispitujemo svoje stavove uz zvuk usisavača, pa s krpicom za prašinu brišemo i misli na koje nismo ponosni.
Ribanje hrena tjera suze na oči, pa što ne bi iskoristili priliku da isperemo obraz i popravimo greške kojih smo svjesni?
Ne želim reći da ispovijed u crkvi nije od koristi, samo ću reći da je potpuno beskorisna ako nema za cilj napredak i promišljanje.
Ne shvatimo li vrlo brzo da je iskrena ljudskost i suosjećajnost neophodna, džabe smo farbali!