Crvena točka

Dobra priča

Ponedjeljak je, pred oluju. Djeluje zastrašujuće i smirujuće u isto vrijeme.

Čini mi se dobar čas da vam ispričam jednu baš dobru priču.

Istinitu, naravno!

Dakle, bio je to miješani brak. Morska ljubav.

Da stvar bude kompliciranija, Ona ima iza sebe propali brak i jedno vrlo uspješno slatko dijete, a on je bio momak. Ona srpkinja, on hrvat.

Vratio se s mora i obavijestio roditelje da se zaljubio, da Ona ima sina od 3 godine, da je srpkinja i da će doći da ih upozna.

Roditelji, skromni i jednostavni seljaci. Pomalo neuki i prilično prostodušni.

– Neka ni slučajno ne dolazi bez djeteta!

To je bilo sve što su rekli te večeri.

Nakon par dana došla je buduća snaha i dječačić. Spremio se seljački, ali svečani ručak, pa se pojelo i popila kava.

– Spremi mi unuka u najbolju robu! Idemo u šetnju i na sladoled!

Da, bila je polupismena seljanka, ali jasna i nedvojbena. S nekoliko riječi rekla je sve što se imalo reći.

Bilo je lijeno nedjeljno popodne. Uzela je dijete za ručicu i ravno kroz selo. Dignute brade i nosa u oblacima, vodila je svoje prvo unuče u prvu šetnju.

Znate već, seoske babe….neke su izvirivale iza firangi, a neke su se nalaktile na ogradu. Nisu se libile postavljati pitanja, izražavati čuđenje i pokušati podbadati.

Sve su dobile isti odgovor! Kratak i jasan!

– To je moj unuk!

Pogled, stav tijela i ton, zatvorili su sva usta koja su imala loših namjera.

Seoske babe su zaključile da je mali stvarno njihov unuk, kojega je njihov sin napravio dok je služio vojsku. Točka je vrlo brzo stavljena na priču i tako je ostalo do dana današnjeg.

Snaha je nakon nekoliko godina, rodila još jedno dijete i slavio se drugi unuk.

Međutim, zaratilo se. Snaha srpkinja bila je na tapeti. Ljudi su ih olajavali, izmišljali, podbadali….bilo je teško.

Stari roditelji voljeli su potegnuti iz čaše, sin i snaha teško su to podnosili. Život je tih godina bio težak za sve.

Najprije je umro deda, nakon njega umro je i sin, a baka je ostala sa snahom i unucima. Kako je stisla starost došla je i bolest.

Seoske babe su opet kalkulirale….najbolje da će brinuti o njoj, spremit će je u dom dok ne umre.

– Što ćeš s bakom?

– Kako misliš što ću?

– Bolesna je, treba njegu, treba je prati, presvlačiti, hraniti…

– Vidi, ona je mama od mog pokojnog muža. Bez obzira na to što je voljela popiti i što me to smetalo, ona je svejedno njegova mama.

– Hoćeš moći?

– Da mi ništa dobra nije napravila u životu, samo za onu prvu šetnju prije puno godina s mojim sinom, zaslužila je da mogu sve što joj treba.

Zar nije ovo jedna dobra priča?

Čini mi se taman za olujnu večer u kojoj čovjek osjeti duboko poštovanje prema prirodi i prema ponekom čovjeku.

Laku noć.

Facebook Comments

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Kurčevitost šteti srčanoj funkciji, zloba je štetna za jetru, a patetika…patetika je tek tihi ubojica duše.

error: Content is protected !!