O mlađem bratu od morskog krastavca i sladoledu prije ručka

Tate obično nemaju strpljenja 182 puta ponoviti djetetu zašto ne može u more baš sad i zašto ne može sladoled tik prije ručka!

Najčešće nemaju dovoljno mašte da ispričaju priču o dva kamena i jednom pužu, pa o morskom krastavcu i njegovom bratu i onda još o brkovima barba Ive. Nemaju!

Vezano za dosljednost:

– Tata mogu u more?

– Ne može!

– Taataa moogu u more?

– Ne možeš!

– Tata moogu sad u more?

– Odi pizda ti materina!

Odgovornost:

– Tata ja bi sladoled!

– Ne može!

– Taataa ja bi sladoled!

– Rekla je mater da ne smiješ prije ručka!

– Taataaa ja bi sladoled!

– Ne može!

– Taataa ja bi sladoled!

– Odi kupi, ali vidićeš šta će reći mater!

Nije to tako što oni neće, nego ne znaju! Kratak im je fitilj, teško podnose navaljivanje i ne znaju što bi s tvrdoglavim djetetom. Nisu nikad čuli da morski krastavac ima brata, ne znaju da li ribe boli kad ih jedemo i nemaju pojma zašto klinac ne može pojesti sladoled 15 minuta prije ručka. Ne razumiju da je djetetu dosadno stajati na mjestu pola sata dok popričaju sa susjedom, nije im jasno zašto se dijete ne bi okupalo ako je more 16 stupnjeva?!

Ako im se drijema, oni gotovo nehotice zadrijemaju. Ako im se ide na pivo iza ćoška, oni odu i nenamjerno zaborave na klinca koji se igra ispod bora. Ako ga zove susjed na rakiju, on će otići samo na tren, koji će se nekako pretvoriti u sat ili dva nekog važnog razgovora.

Oni će zaraditi novac za svog klinca, popraviti bojler da se kupa u toploj vodi, 12 puta u danu otići u dućan po bombone, banane, vlažne maramice, po keksiće, popravit će mu bicikl, nosit će torbe sa stvarima, napuhivat će šlaufić i bazen dok mu oči ne iskoče ko u žapca…ali teško da će ikad otkriti koliko braće ima morski krastavac i zašto barba Ive ima brkove ko u morža.

Na plaži sjedi petnaestak mama, svaka s jednim ili dvoje klinaca i dva oca- svaki sa svojom bebom u kolicima.

Nisu vjerojatno u pitanju loši očevi, nego nisu talentirani da budu mame. Vjerujem da ti momci savršeno dobro brinu za svoje potomke, ali na svoj način.

Kad ih mame ocjenjuju, broji se igranje na plaži, strpljenje u tisuću puta ponovljenoj priči, upute oko sladoleda, kupanja, raspored piškenja i kakanja, vrijeme za voće i bombone….a u tim stvarima teško da će ikad od mama dobiti prolaznu ocjenu.

I zato se kaže da je mama mama, a tata je tata.

Da li je to pravedno ili nije, to ćemo raspraviti neki drugi put.

Napomena autorice:

Znam da ima očeva koji su svojoj djeci gotovo kao mame, ali još uvijek ih je malo na ovim prostorima.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…