Snaga umiranja

Najteže je umrijeti prvi put.

Drugi, treći, sedamnaesti, stoosamdesetosmi put umireš kao znalac?

Ma ne, uvijek umreš kao budala!

Ipak, umiranje je bolan proces i nitko se nakon toga ne bi želio ponovo roditi, ali ne možeš ostati mrtva do kraja života!

Želiš, ali ne možeš!

Rađaš se toliko puta koliko puta umreš i svejedno je možeš li to ili ne možeš!

Svakako ćeš moći, jer nemaš izbora.

Nakon puno umiranja, čovjek bi pomislio da se rađaš jači, mudriji, sposobniji za nova umiranja, ali ne!

Nisam naučila dobro umirati i nova rađanja pripremaju me za nova umiranja.

Ponavljanje je majka znanja. To je ciklus života kojim upravlja ljubav.

Umreš jer voliš, rodiš se pa opet voliš, ponovo umreš i opet se rodiš, da bi voljela.  Oni koje voliš, jedini su koji te mogu “upokojiti” i samo te oni mogu ponovo oživjeti.  To je sranje i nije pošteno, ali ovo nije tekst o poštenju.

Dobre namjere, iskrena ljubav i ogroman strah za one koje voliš, nisu garancija života bez umiranja niti opravdanje za greške koje ćeš napraviti.

Hoćeš, sigurno hoćeš!

Ništa te ne spašava grešaka iz dobrih namjera, zato su pločice kojima koračaš na putu prema vlastitom paklu, napravljene od istih tih dobrih namjera.

Tvojih!

Svatko korača po svojim pločicama.

Odzvanjaju li?

Da!

Opravdanja?

Ne uzimaju se u obzir!

Znate li koji je sud najstroži sud?Ne znate?
Neka tako ostane!

Dobro je da ne znate, jer kad spoznate, slijedi još jedno umiranje zbog rađanja!

Igra stara koliko je star svijet.

Hoće li me više boljeti umiranje, rađanje ili sjećanje na oboje?

Bol je samo tvoja, samo je ti osjećaš i tebi je namijenjena, zato nije važno kolika je.

Je li moguće da sam zaista toliko griješila da to zaslužujem?

Tja, slijedi ti još jedno rađanje….

Okey, znači morat ću umrijeti da bi se rodila, a to znači ljubav??!

Ne, već si umrla i upravo se ponovo rađaš.

Hoću li biti jača, mudrija, promišljenija?

Nećeš.

Nije li ipak sve to samo fikcija ili opravdanje za vlastite greške?

Ne znam, ali to nije bitno.

Imaš svoj put, svoje cipele i svoju dušu, ali sve to gubiš ako voliš.

Ali…, ‘ko ga jebe, svejedno ću voljeti!

Ljubav je uvijek dvojbena, ali je zato umiranje zbog ljubavi, nedvojbeno. Kad sam umrla prvi put, mislila sam da se nikad vise neću ponovo roditi. Eto me! Još sam tu! Rađala sam se poslije toga još stotine puta i svaki puta jedan dio ostao je negdje zakopan. Djelić, mrvica, trunčica….maleni dio mene, ostao je negdje mrtav. Nisam to primjećivala!

Koga je uopće briga za atomčić neke imaginarne materije?!

Nedavno sam tek shvatila da nisam cijela, da me fali dio, ali…već sam naučila živjeti bez dijela sebe.

Kad zakoračiš u zlatni dio života, teško je pobrojiti polja na kojima je rezultat poraz. Da li sam griješila kao kćer, kao supruga, kao sestra, majka, možda kao prijateljica?! Nije čovjeku lako priznati poraz, a poraz na vise područja rezultirati će neminovno još jednim umiranjem.

Mogu li to još jednom?

Morat ću!

Zaslužujem li to?

Mora da zaslužujem!

Je li to fer?

Nije bitno!

Je li to moje zadnje umiranje?

Nije.

Dokle više??

Dok got osjećaš ljubav!

Kako se prestaje voljeti?

Nikako.

Okey, ni ne želim prestati voljeti, samo sam se umorila od umiranja.

Znate, to boli! To stvarno jako boli!

Kompenzacija za to je ljubav, zato je ona svemoguća, iscjeliteljska, magična, nestvarno lijepa i stvarno ljekovita.

Spoznajem snagu umiranja, moć koju dobivam rađanjem i neminovnost ljubavi.

Sada znam zašto je ljubav magija, zašto ponekad želim umrijeti i zbog čega se moram roditi.

Ne, ne mogu vam to reci, jer za vas to nije važno.

Vi to ne biste razumjeli, jer svatko od nas je sposoban razumjeti samo jezik svoje duše.

Nije pravedno, ali je iz nekog uvrnutog razloga neophodno.

Sviće još jedno jesensko jutro, obuvam cipele i idem potražiti svoju dušu.

Ovog puta s još jednim umiranjem na leđima i još jednim rađanjem za vratom.

 

Izvor: APortal

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…