Imam li pravo imati stav?

– Ne damo djecu pederima!
– Neka si rode, pa neka odgajaju!
– Jadna djeca koju će pederi odgajati!
– Dat ćete dijete pederima da se iživljavaju na njemu! Sotone!
To su neki od komentara koje čitam ispod tekstova o gay parovima i udomljavanju djece.

Dakle, sablazan! Dvojica muškaraca će ipak smjeti udomiti dijete i odgajati ga?!

Kako će se to dijete osjećati kad ga budu zajebavali u vrtiću ili školi? Kako će se nositi s činjenicom da ima dva oca, a niti jednu mater? Hoće li se normalno razvijati, ako ga odgajaju pederi ili lezbe?

Ništa od toga ne znam i najviše bih voljela da svako dijete bude rođeno iz ljubavi, da ga tata i mama vole, čuvaju, hrane i odgajaju! No, to u stvarnosti nije tako.
Ne znam da li mi je okey da istospolni partneri simuliraju klasičnu obitelj s udomljenim djetetom, ali sto posto sam sigurna da mi nije okey da ijedno dijete pati, bude ostavljeno, oduzeto svojim hetero roditeljima zbog nebrige ili nasilja! Sigurna sam sto posto da mi to nije okey!Zato ne znam da li bi trebala biti protiv ili za, da li bih trebala imati ovakav ili onakav stav, da li je bolje da šutim o tome ili da kažem da ne znam što bih mislila?!Nisam odrasla u domu i ne znam kako je klincima koji jesu. Pretpostavljam da je gadno doći u “vrtić” iz kojeg nikad ne odeš doma, jer nikad nitko ne dođe po tebe.
Odgojili su me mama i tata, koji su me voljeli i čuvali.
Ne znam kako je kad nemaš mamu koja ti je sve na svijetu, ili kad nemaš tatu koji je tvoj zaštitnik i čuvar, a pun ljubavi i snage da ti čuva leđa i ispunjava dječje želje. Pretpostavljam da je gadno biti malen, a ne imati te dvije figure koje su nam svima neophodne.

Nisam nikad bila zlostavljana, niti u dječjoj dobi, niti kao odrasla osoba. Ne znam kako je to kad si malen i bespomoćan, a tuku te oni koji te trebaju čuvati i maziti. Ne znam kako je to kad ti ne daju jesti ili te ne peru, a malen si da se sam pobrineš za sebe.
Ne znam kako je to kad gase čikove po tvom tijelu, a ti ne znaš i ne možeš pobjeći.
Ne znam kako je to kad se napiju, pa zaborave da imaju tebe malenog, gladnog i upišanog u drugoj sobi.
Ne znam kako je to kad dođu neke strane tete i stričeki, pa te uzmu tvojoj mami i tati i odnesu te u taj tamo neki “vrtić” u koji nitko više ne dođe po tebe.
Ne znam kako je to, ali mislim da je više nego strašno!

Ako takvo dijete ima priliku živjeti s dva muškarca ili dvije žene, koji će ga odvesti u pravi vrtić, ali svaki dan doći po njega, odvesti ga doma i nahraniti, dati mu ljubav i osjećaj pripadnosti, brinuti o njegovom emotivnom i fizičkom zdravlju, odgajati ga, štititi, pomaziti, ukoriti, poljubiti i zagrliti kad je prestrašeno ili tužno- imam li ja pravo biti protiv toga?

Ako ništa od sve te dječje bijede, boli i muke nisam osjetila na svojoj koži, imam li pravo imati stav o svemu tome i kurčiti se njime po fejsu ili u kafiću?
Smijem li biti protiv, ako istovremeno nisam kao hetero žena, spremna udomiti neko dijete od 8 ili 10 godina, koje je prgavo, neposlušno, frustrirano, tužno, razočarano i buntovno, pa mu se posvetiti, imati strpljenja i dovoljno ljubavi da mu pružim dom?
Dijete mogu stvoriti samo muškarac i žena, pa ako imamo djecu koja su morala biti smještena u dom za nezbrinutu djecu- zajebali su hetero parovi. Gay parovi ne mogu stvoriti dijete, ali mogu od djeteta stvoriti čovjeka. Tko sam ja dabudem protiv toga?
Ja sam po odgoju prilično tradicionalna. Nisam navikla na gay parove, niti mi je uobičajeno vidjeti dvojicu muškaraca ili dvije žene koje žive u istospolnoj zajednici. Nemam stav o tome što se smije raditi u spavaćoj sobi, a što ne smije. Brinem se samo za svoj krevet i u njemu vrijede moji stavovi i moje želje, a za vaš me nije briga.
Neki od “normalnih” parova koje dobro poznajem, nisu sposobni čuvati dvije nacrtane ovce, a stvorili su djecu. Poznajem gay ljude, kojima bih s punim povjerenjem povjerila svoju djecu na čuvanje.
Voljela bih da hetero parovi ne stvaraju djecu koja završe nezbrinuta i u domovima, pa onda ne bismo sada razglabali o tome da li gay parovi trebaju dobiti mogućnost da udomljavaju djecu.Sranje rade hetero muškarci i žene, koji stvaraju djecu i o njima ne brinu.
Sranje rade oni koji se žestoko zalažu za zabranu abortusa, ali im na pamet ne pada da udome tuđe nezbrinuto dijete.
Sranje rade oni koji se žestoko i licemjerno pozivaju na boga i vjeru, pa imaju obraza iz svojih “savršenih” života moralizirati o stvarima o kojima nemaju pojma.
I dalje ne znam da li sam za ili protiv, jer nisam bila ostavljeno dijete, niti sam gay.
A vi koji se sablažnjavate zbog odluke da gay parovi smiju udomiti dijete, nadam se da ste već pohrlili zatražiti dozvole za udomljavanje nezbrinute djece kako bi ih spasili života s pederima, na pravdi boga.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…