Špaga


Rekli su da neću moći, ali odlučila sam pokušati.
Rekli su da ne smijem, ali našla sam način da smijem.
Rekli su da je glupo, meni se činilo da nije.
Rekli su da nije primjereno, učinila sam primjerenim.
Rekli su da nema potrebe, potrudila sam se da bude potrebno.
Rekli su da nije važno, meni se činilo važno.
Rekli su da nije istina, ja sam se htjela uvjeriti.


Preskakivala sam prepreku po prepreku i usput vježbala strpljenje. Naučila sam ići polako i strpljivo, ali točno tamo kud sam naumila.
Ponekad su moji postupci bili poput pokazivanja srednjeg prsta onima koji su si uzeli za pravo da odlučuju mogu li, da li smijem i trebam li.
Njihova skučenost nije mi bila dovoljno komotna, zato sam razvlačila granice koje su postavljali.


Ustajem nasmijana, liježem umorna.
U međuvremenu plačem, ljutim se, tugujem, nestrpljiva sam, iznervirana, iznenađena, razočarana, prestrašena, razdragana, osupnuta, ranjiva, bezvoljna, raznježena…ali živa.


Nije fora sjediti sam u svojoj duši, fora je pozvati društvo i napraviti party.
Poslije dobre fešte uvijek ima onih koji odu kući sretni i onih koji ostanu i rigaju.
To je rizik, ali ja svejedno rado napravim feštu.


Možeš izabrati da se usudiš, ili da pustiš one oko sebe da se usuđuju.
Možeš u svojoj ruci držati svoju špagu ili lutati držeći nečiju tuđu.


Poput malog djeteta i danas osjećam duboki strah, kolebam se, drhtim od napetosti ili zabrinutosti, plačem ili šutim i čekam, ali neki vrag me stalno bocka u leđa i ne da mi da odustanem.
Gotovo svaki dan poželim stati i pustiti, prestati gurati, pa sjesti i u miru čekati.

Čekati da me se poštuje, da mi se omogući, da mi padne s neba, da se samo posloži, da netko drugi krene.
Poželim naravno, da bude lako, da ide kao podmazano i da ne zapinje.
Svaki dan poželim odustati, sjesti, odmoriti, poslati sve u 3pm, pa zatvoriti oči i pustiti.


Znam, bilo bi to dosadno, monotono i bljutavo, ali ipak ponekad poželim biti ljuta na nekog drugog, kriviti okolnosti i ljude, prozivati, lupati nogom o pod i očitati nekome bukvice za sve svoje krive pokušaje i pogreške.


Međutim, znam da sam sama kriva za sve.
Za sve svoje dobro i loše, za sve uspjehe i neuspjehe, za tuge i veselja…za sve sam sebi odgovorna sama.

Život je mozaik sastavljen od dijelova volje, interesa, želja, prilika, mogućnosti i htijenja!
Bas je takav kakvog smo si napravili.

Grešaka i pogrešnih odluka nitko nije lišen, ali malo je toga što ne možemo promijeniti ili popraviti, prihvatiti ili odbaciti, prigrliti ili ignorirati. Malo!
Uzmite u ruke svoju špagu i držite ju uvijek čvrsto u svojoj ruci. Kad olabavi malo zategnite, kad je napeta popustite mrvicu, kad vam ispadne, sagnite se i uzmite ju ponovo u ruke.
Vaša špaga je vaša briga, jer svatko od nas ima svoju, a nitko ne može dugo držati dvije.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…