Prvo se zaljubimo.
Jako, bezglavo, blesavo!
Onda se upoznajemo, pa se zavolimo.
Nakon toga stvorimo dom i djecu- gradimo život!
A onda u nekom trenu, pred nama se uprizori On.
Lijep, pametan, uspješan, neopterećen, nasmijan i na usluzi.
Baca lire, osmjehe i ruže.
Svježe, mirisne i crvene.
Uvijek crvene, sve s lišćem i netom ubrane.
Onaj doma je doma, kad je doma.
Kad ga nema doma- lijep je, pametan, neopterećen, nasmijan i na usluzi.
Doma je umoran, ozbiljan, frustriran i nije na usluzi.
Taj doma, ostavlja odškrinuta vrata onome koji je lijep, pametan, nasmijan i neopterećen, jer i njemu je netko ostavio odškrinuta vrata da uđe tamo negdje i uprizori se u punom sjaju.
Ona je doma čangrizava, ozbiljna, usklična i dosadna. Kad nije doma, lijepa je, pametna, uspješna, nasmijana i šarmantna.
Sad ih više nije dvoje, stvorilo ih se odjednom četvero!
Onaj što nosi cvijeće i onaj frustrirani, to su dvojica u jednom.
Sljedeći je onaj što nije na usluzi i onaj šarmantni što skače na prvu- opet dvojica u jednom čovjeku.
I njih dvije s četiri lica, isto su tu!
Ona nasmijana i lijepa, s onom čangrizavom i dosadnom.
I ona pametna i šarmantna, s onom dosadnom i uskličnom.
Evo samo dok ovo pišem, saplela sam se nekoliko puta!
Zbunit ćete se i vi pa upasti u katran, a perja već odavno nema!
Prste k sebi i ne virite u tuđe dvorište!
