Ljudi

Pucaju po čamcu ne bi li ga potopili skupa s ljudima u njemu. S LJUDIMA!
Majku vam jebem, unutra su ljudi!!


Mlate ih na granicama, zalijevaju ih šmrkovima i praše suzavcima!!
Jesam li nešto krivo shvatila, ili nešto nisam uopće shvatila, ili mi se nešto sjebalo u glavi???
Cijele horde empatičnih i ispravnih, dignu se na noge zbog psa ili mačke s kojima je netko loše postupao, a onda cijele horde čudaka ljudskog roda zazivaju vojske, topove i nude se sami svojim tijelima braniti zemlju od ljudi kojima je cilj samo preživjeti.


Vuku se danima po blatu, gladni, mokri i bez nade. Potucaju se po kaljužama između država i traže mjesto gdje će dobiti priliku da spase goli život.
Mi fini, čisti i ispravni, dragom bogu bliski- zveckamo borbenim avionima i puškama, savjetujemo našima da ih unište, pobiju, otjeraju, prebiju!
Konstruktori teorija zavjera došli su na svoje i sada se konačno i njihova sluša.

Porobit će nas!
Dolaze nam uzeti naše!
Dolaze smišljeno da nas unište!
Sve ih potopite!
Treba pucati!
Dignite borbene avione!
Postavite bodljikave žice i pustite struju!
Neka ostanu doma i neka ratuju za svoju zemlju!
Imaju mobitele, znači nisu sirotinja!
Ta njihova prokleta derišta će porasti i ostati kod nas! Pucajte!


Ježim od riječi koje su ljudske olupine u stanju usmjeriti prema drugom čovjeku ili tuđem djetetu, odmah po izlasku iz crkve ili netom što su svog mališana poljubili i ispratili u školu.
Brutalnost koja izlazi iz čovjeka je zastrašujuća!
Mržnja i netrpeljivost koju uzgajamo je nevjerojatno snažna i djeluje poput wirelessa.
Nisam više zgađena, sad sam užasnuta!
Isprobali smo rat, strah za vlastiti život, izgubili braću, očeve, sestre, mame, prijatelje….ljudi su bježali iz svoje zemlje i tražili utočište daleko od rata i prolijevanja krvi jer nisu bili spremni ubiti drugog čovjeka i nisu željeli biti ubijeni. Ti isti ljudi danas iz Njemačke, Austrije, Kanade, Finske ili Švedske, pišu poruke pune brutalne mržnje prema onima koji bježe od rata.
No, njih ne poznajem osobno pa nekako zavaram dušu, tješeći sama sebe da su to virtualni ljudi koji možda u stvarnosti ipak nisu spremni biti zlotvori.


Oni domaći, meni stvarni i uprizoreni u mojoj okolini, jednako su brutalni i zli u svojim stavovima o migrantima.
Ti ljudi dišu pored moje djece!
Ti ljudi su svukud oko nas!
Imaju u sebi neljudske porive, maštu koja plaši i porive koji u njima njeguju zvijeri.
Zamisli da legneš pored čovjeka koji je netom prije na kavici s društvom, hladno izjavio:

– Sve ih treba pobiti! Neka se vrate doma skupa sa svojom kopiladi i neka tamo svi skupa krepaju!

Taj čovjek je možda tvoj muž. S njim imaš dijete. Od njega očekuješ da bude nježan i pažljiv prema tebi, očekuješ da bude razborit, suosjećajan i čovječan. Kako se osjećaš kad čovjek s takvim stavovima, uzme vaše zajedničko dijete na koljena i tepa mu?
Ljudi s takvim stavovima me straše! Ne osjećam se dobro u njihovom prisustvu!

– Zamisli da neka svjetska velesila pošalje svoje ratne avione i rokne tu našu malu točkicu zemlje. Zamisli svog sina starog 8,9 godina, kako mokar, gladan, bosonog i promrzao, pruža ruku za kap mlijeka, a dobije pušku u zube. Zamisli, jebote!
Nema suvislog odgovora. Oni nisu u stanju voljeti, misliti i osjećati, oni su u stanju mrziti. Danas migrante, sutra susjeda, prekosutra brata, a onda možda i svoje dijete, tebe ili svoju mater.


Ništa ne dopire mozga i do srca, niti jednoj takvoj amebi!
Oni napokon ponovo i opet imaju koga mrziti!


Nemaju pojma čega se točno boje, ne zanima ih čovjek, nije ih briga da li je to što misle i govore ljudski, moralno i opravdano- oni mrze jer im je mržnja neophodna poput zraka.


Ja ne znam hoće li nam migranti donijeti nevolje.
Ne znam što treba učiniti da njihova zemlja postane sigurna.
Ne znam kako napraviti da ne migriraju u tolikom broju.
Ne znam što treba napraviti s njihovim dokumentima.
Ne znam da li je u redu da bježe iz svoje zemlje i tko je odgovoran za sve što im se tamo događa.
Znam da ne znam puno toga!


Razumijem da uz emocije treba uključiti i zdrav razum.
Slažem se da neki postupci ne smiju biti vođeni isključivo osjećajima.
Slažem se da je neophodno da svi poštujemo zakone, nosimo osobne dokumente i ulazimo u druge države na legalan način.


Ne znam razumjeti zašto nismo u stanju civilizirano i ljudski smjestiti te ljude, odrediti pravila ponašanja i omogućiti im da prežive? U većini smo u odnosu na njih.
Ne mogu shvatiti puno toga, zato razumijem da moji stavovi o migrantima možda nisu utemeljeni, ali dok u meni ima ijedna živa ljudska stanica, nikad se neću složiti s onima koji su spremni ubiti, ugušiti, utopiti, mlatiti ili pustiti da zbog njihove puke mržnje, umre drugo ljudsko biće.
Ne mogu se pomiriti s činjenicom da toliko puno žena i muškaraca, dišu isti zrak koji dišem i ja, mogu u sebi nositi toliko razorne mržnje prema drugom čovjeku.

Napomena: Da ne biste razbijali glavu, ’91 sam bila u Hrvatskoj, ’97 također, danas sam isto u Hrvatskoj.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…