Sjaj u tami

Dižem se u pola 6, pa se po inerciji brzo spremim, da bi sjela u auto na vrijeme. Vijesti u 6, radio Sljeme….Saslušam, pa zaključim da bi to beznadežno stanje u našoj “hrvatskoj kući” bilo smiješno, da nije toliko žalosno. Onda krene muzika, pa ja onako poduzetno ženski, brže bolje izbacim iz svog uma stvari na koje ne mogu uticati odmah i direktno.

Po svom prirodnom opredjeljenju i vlastitom izboru, skroz sam apolitična. Ne pripadam niti jednoj političkoj opciji i ne simpatiziram nikoga od ovih što se trenutno nude. Baš nikoga. Svi su mi se popeli negdje i ne silaze već više od 3 desetljeća. Nalikuju mi na neko loše i neuvježbano kazalište. Na glumce koji glume pred publikom koju su uzeli za taoce i prisili ih da gledaju lošu predstavu, lišenu svake estetike i kvalitete.
Sve čekam da netko kaže “ovo je skrivena kamera’, pa da mu zveknem jedan šamar! Ponekad se nadam da će objaviti da su se samo šalili i vratiti sve na nekadašnje ljudskije i poštenije postavke. Ako me puca baš teški optimizam, onda pomislim da će se odnekud pojaviti neka anonimna njuška koja će lupiti šakom od stol i isprazniti cijelo “kazalište”, pa iznova izabrati “glumce”.

Onda opet….razum zna da to neće ići tako.
Za to vrijeme prolaze godine, smjenjuju se generacije, ljudi gube sjaj u očima, starci su gladni, a mnoga djeca jedu jednom dnevno ako imaju sreće. Sve češće moj urođeni optimizam uzmiče i ustupa mjesto nekom tihom strahu. Strahu da će beznađe prevladati.
Nisam željela pisati o teškim temama, ali danas je nekako ispao melankoličan dan.

Jutros me presreo jedan ugašen pogled na starom izboranom licu i u žuljevitu, ispruženu ruku spustila nekoliko novčića. Vidjela sam u tim očima tugu, glad i sram. Bio je to samo jedan tren, ali trajao je dugo, dugo….i još traje.
Željela sam danas zapravo, zatomiti svoje emocije i u šaljivom tonu komentirati “hrvatsko kazalište” na političkoj sceni, ali nije išlo.

Oprostite mi! Razum zna da nam treba smijeha i zabave, ali srce je odlučilo danas biti glasnije.
Dugujem vam jedan ženski, ironičan komentar na naše dečke u visokoj politici koji još uvijek nisu odlučili da li bi piškili ili kakili. Do tada, ne dajte im da vam pušu dim u oči, da vam ne bi ugasili iskru. Ona će vam trebati da sačuvate vatru uz koju ćete se grijati kad ostarite.

Viktorija Herak / Izvor: APortal

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Copyright 2022. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…