Rezanci, punice i Božić…

Vi sigurno nemate pojma koliko vremena treba da se naprave obični, najobičniji rezanci za juhu?! E, pa svaka žena to zna! Pardon, skoro svaka! A od večeras to zna I moj muž. Saznao je i kako punica ima direktan utjecaj na rezance, iako je kilometrima daleko. Uvjerio se da su punice svemoguće u nastojanju da se umiješaju i kad misliš da si ih totalno onemogućio. Saznao je da su sveprisutne i kad si 100% siguran da ih nema.

Dakle, moja gospođa majka je prije neki dan utrapila u moj auto, strojčić koji razvaljuje tijesto i reže rezance. Vozila sam ga sa sobom na zadnjem sjedalu cijeli tjedan, dok napokon danas nisam odlučila da može u kuću. Činio mi se skroz nedužan, iako sam na trenutak bila skeptična dok sam ga spremala u špajzu.

Elem, rano poslije podne… završila sam subotnje čišćenje I smjestila se u boravak uz kavicu.

Gospodin suprug je zadrijemao, a mene je uhvatila dosada. Tako to krene….dok sam smišljala kako da si olakšam obaveze povezane s Božićnim ludovanjem oko kuhanja i pospremanja, nekako mi je nadošla ideja da ponovo, nakon 100 godina, umijesim tijesto za domaće rezance. Tu je krenulo!

Te već dugo nisam sama radila rezance, te dolaze blagdani- mogla bi, te klinci će pojesti nešto domaće I fino, te nema aditiva, te svaka prava žena to redovito radi, te nije to puno posla….nabrajala sam si u glavi razloge zašto je 13.12. odličan dan za napraviti domaću tjesteninu. Negdje u malom mozgu već je odzvanjao glas moje mame “Viktorija, kupuješ rezance od kojekakvih žena na tržnici, a to je čas posla!

Malo se potrudiš I skuhaš djeci zdravo I domaće!”

Ne zna moja majka da se ja “malo potrudim” svaki dan, od rane zore pa do kasno na večer, da me iscijede na poslu, pa još onih zadnjih par kapi izvuku iz mene doma. No unatoč svemu, ona uvijek vrijedno i bez odustajanja vodi svoju politiku.

Uspije mi nekako s dvije- tri riječi navaliti osjećaj krivnje, pa onda da to sperem sa sebe, napravim mnoge stvari onako “kako to moja mama radi”. Pa dobro, godinama sam si mazala oči da zato slovim kao dobra domaćica, zato naši prijatelji rado svraćaju, zato me moj dragi ponekad pohvali nakon fine večere…zbog svih “zato” bila sam koncentrirana na izvršavanje maminih smjernica o tome kako to radi “svaka prava žena…”

Kako sam u međuvremenu malo ostarjela, dopizdilo mi je dosta toga, a između ostalog prestala sam raditi i domaće rezance. Nije mi više bilo važno što kažu naši prijatelji o mom kuhanju, nisu mi komplimenti bili baš nasušna potreba i saznala sam da od kupovne tjestenine nitko još nije umro.

Ipak nekako, danas me taj vražji strojčić navukao na tanak led. Smislila sam umijesiti tijesto, pa se potom umiliti mojoj ljubavi da sa strojčićem čas posla to razvalja i izreze. Smišljeno- učinjeno!

Pristao je od prve i još sam uštedjela umiljavanje. Razvukli smo preko stola bijelistolnjak, Miran je brzo, poput pravog profesionalca, sve komadiće tijesta provukao kroz valjke. Ostavili smo da se komadi tijesta malo osuše- sve baš onako kako sam to nekad radila.

Dok je podešavao stroj za rezanje tankih rezanaca, oboje smo već postali šutljivi.

Valjda smo osjećali neko sranje u dolasku….no, da ne duljim- mašina je bila pokvarena, hrpetina razvaljanih komada tijesta je čekala da bude izrezana, ja sam psovala ispod glasa, Miran je već imao kliješta i odvijač u rukama, naša kćer se po tiho iskrala na kat.

Rezime ovog nemilog događaja je- mašina je bila pokvarena, ali je moja mama to zaboravila spomenuti, pa kad sam ju nazvala rekla je autoritativno “Rekla sam ti još prije par godina da ne radi!”.

Znači, nemojte misliti da one nekad odustanu. Nikad!

Uvijek imaju neki strojčić s kojim vam zapapre subotnje popodne. Mogla sam se udarati nogama u dupe ili otići u šetnju, mogla sam lakirati nokte ili buljiti u zid. Ali ne, navukla sam se na pizdariju samo zato što sam konačno imala nekoliko slobodnih sati i samo zato je dolazi Božić, i samo zato što u “mojoj kući nije nikad bilo Božića bez domaćih rezanaca”.

Miran je bacio strojčić u smeće i opružio se ispred televizora šutljiv i razočaran, a ja sam ipak nalakirala nokte. Bakica s placa će i ovog Božića dobiti od mene svojih 20 kuna.

Viktorija Herak / Izvor: APortal
Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…