Nemate dovoljno novaca za život, a ti si zdrava, skromna, samozatajna… i ne radiš? Tvoj muž ne može zaraditi dovoljno da budete financijski zbrinuti, pa zašto onda i ti ne potražiš posao?
Ne možeš naći nešto što ti odgovara? Možda ni njemu ne odgovara posao koji ima? Što ako i on odluči ostati doma i biti samozatajan kao ti? Ravnopravni ste, sjećaš se?!
Komocija? Fino, ali neprestano kukaš da ti je teško, ozlojeđena si i nezadovoljna.
Ne isplati ti se raditi za malu plaću? A kako misliš da se njemu isplati raditi dva posla koja nisu dovoljno plaćena?
Skromna si? Pa i nije ti to neka vrlina, više mi se čini kao mana! Dišeš, jedeš i nosiš odjeću, znaci trošiš, pa tvoja skromnost mirisi na prikrivenu lijenost!
Zato što on radi po cijele dane, ti si puna razumijevanja za njegov umor? Pa jebemu! Što ne bi i ti radila, pa onda popodne oboje možete imati razumijevanja jedno za drugo?
Uz to što ljenčariš, ti još i stalno pomalo omalovažavaš tog čovjeka, koji vuče za sebe i za tebe! To ti je bezobrazno, znaš?!
Molim??
Kako to misliš, ti si žensko??
Aha, misliš kuhanje, pospremanje, peglanje?
To možete zajedno kad se vratite s posla!
Onomad si rekla da smo ravnopravni! Busala si se o svoja junačka prsa, kako ti možeš sve što može i tvoj muž.
No da, učinile smo korak prema potpunoj ravnopravnosti, ali kad smo htjele privući nogu, nagazile smo u blato i uprljale cipelicu.
Pričala sam s muškarcima koji unatoč silnom trudu ne uspiju financijski zbrinuti svoju obitelj. Stišću ih krediti podignuti u neko vedrije doba, kreditne kartice vape za uplatom, frižider prazan, odjeća se po malo ofucala i on je na sto muka jer mu ne uspijeva novčanik držati iznad vode.
– Ne mogu više! Svaki mjesec tonemo sve dublje. Moja plaća ne pokriva niti polovinu potreba.
– Smanji potrebe.
– Nemam više što smanjiti.
– A gdje radi tvoja žena?
– Ona je doma.
– Ne može naći posao?
– Pa… ne znam. Nije izrazila želju da ide raditi.
– Kako to? Ti ne želiš da radi?
– Ma ne, nego jednostavno nismo pričali o tome.
– Kako niste pričali?? Ti odradiš svoju šihtu, pa popodne pomažeš kod frenda u firmi, a vikendom konobariš… i niste pričali o tome da ona nađe neki posao i malo pomogne? Ne razumijem?!
– Hm da, teško je to objasniti. Ona ne pokazuje interes da se zaposli, a meni je teško da joj kažem da mora ići raditi.
– A njoj nije teško da se pravi glupa?!
Kad je egzistencija u pitanju, nađeš posao i radiš, iako ti se ne da.
Ljubav ima tisuće lica, ali brzo usahne kad smo gladni.
Dijelimo život, pa je u redu da podijelimo i odgovornost. Ravnopravnost ima lice i naličje, a ta tvoja ljubav je vrlo četvrtasta ako ti prašiš komarce, dok on radi kao konj!
Ajmo se primiti posla, cure!
🙂