Božićna poruka

Ovog Božića nisam spremna za čestitke, zato oprostite što ovaj put neću napisati ništa u stilu uobičajenih božićnih poruka. Oprostite, ne mogu! Navikli smo da nas vuku za nos, tretiraju kao ovce, računaju na našu inertnost, pljačkaju i varaju!

Mi mislimo da ne možemo ništa popraviti, a oni računaju da ćemo upravo to pomisliti i tako su nam prolazile godine…

Meni je postalo previše u onom trenutku kad je Daruvarac mlatio djevojku punih pola sata, pred punom birtijom „ljudi“, postalo mi je previše kad ga policija nije željela uhapsiti, ponovo mi je postalo previše kad je pušten na slobodu, još jednom mi je bilo previše kad je umro dječak iz Metkovića, previše mi je što svako malo neki starac ili starica budu na samrti zbog gladi i zime, previše mi je Ovršni zakon, pedofilija u crkvama, siromaštvo, opća distanciranost, društvena dvoličnost i previše mi je što je moja zemlja sve praznija! Previše mi je sve to i još mnogo štošta!

Nisam raspoložena za protokolarno čestitarenje na fejsu, jer mi je dopizdilo da se pravimo da je sve ok, da nas se ne tiče, da nije naša stvar, da nam tuđa patnja nije bitna, da nam je dobro u našim malim balonima i da nas nije briga kako je vani.

Baš mi je dopizdilo!

A vi, kako ste?

Neutješni? Utješite se nekako, jer nemate više vremena plakati!
Pospani ste? Razbudite se, jer sad nije vrijeme da spavate!
Nesamostalni ste? Osamostalite se, vrijeme vam je!
Nesretni ste? Usrećite se nekako, jer tuga je štetna!
Patetični ste? Ušutite, jer štetite ostalima!
Gladni ste? Pokrenite se, sigurno postoji način i rješenje da redovito jedete!
Zalutali ste? Nađite put, jer ne možete cijeli život lutati!
Bolesni ste? Molite se Svevišnjem, da se ovi gore napokon pokrenu, jer o tome ovisi hoćete li dobiti dostojanstvenu skrb!

Dok ne odlučimo svi zajedno uzeti u ruke papar, sol i šećer- ništa nam neće pomoći smijuljenje i prazne čestitke!

Gdje treba zabiberiti – moramo zabiberiti!
Tamo gdje treba nasoliti – moramo nasoliti!
Ono što treba pošećeriti – pošećerimo!

Želim nam svima:

– da prestanemo biti samodopadni, egoistični, statični, pesimistični, destruktivni i zlobni! To vuče unatrag!
– da prestanemo čekati da nam netko drugi opere kosu, istušira nas, pospremi nam krevet, počisti kupaonu, složi ormare, pomete ulicu, popravi dječje parkove, ošiša žbunje po kvartu, počupa korov po javnim površinama, provjetri županije i dezinficira državu! To ćemo ipak morati sami!
– da se budimo nestrpljivi da pukne zora, pa da krenemo konstruktivno trošiti dan.
– da se ne uzdamo, da se ne nadamo, da ne očekujemo, da ne izvolijevamo, da ne mudrujemo, da ne optužujemo- nego da napravimo svatko sve što može i još malo više, ne štedeći se i ne prepuštajući onome do sebe da potegne umjesto nas!
– da se međusobno čuvamo, podržavamo i poštujemo.

Prepustimo puko čestitanje nekom sretnijem vremenu i umjesto toga počnimo graditi Sretno Mjesto za sve nas!

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…