Doktor koji je porađao moju mamu, pljesnuo me po stražnjici i rekao razdragano “žensko je!” Dobro, on je bio razdragan što je porod napokon gotov, ali ja volim vjerovati da je bio sretan što sam se baš ja rodila. 🙂
Mami je bilo svejedno kojeg sam spola, dok sam zdrava i glasno plačem. Tata je bio sretan s činjenicom da je dobio kćer.
Bake i djedovi koliko znam, također nisu imali ništa protiv toga što su dobili unuku. Oblačili su me kao djevojčicu, učili me da se ponašam kao djevojčica, kupovali su mi igračke za djevojčice i vezali su mi kikice.
Tako sam započela život kao žensko dijete.
Danas imam 50 godina i još uvijek nisam u sebi našla niti jednu poštenu frustraciju činjenicom što sam žensko.
Ne sjećam se da sam ikad išta htjela što nisam mogla, samo zato što sam žensko.
Ono što sam htjela, a nisam ostvarila, budimo iskreni- uglavnom je zato što sam bila lijena potruditi se. Mama i tata su, naravno pravili razliku između mene i brata, no i jesmo različiti pa mi se to čini sasvim u redu.
Moj braco je nosio hlače, ja također. Razlika je u time što sam ja ponekad nosila haljinice, a on nije.
Mene je veselilo paradirati u opravici i lakiranim cipelicama, pa mi je to došlo kao da sam povlaštena u odnosu na njega.
On je uvijek nosio kratku mušku frizuru, a ja sam nosila dugu kosu. On jadnik nikad nije imao satenske mašnice u kosi, nikad nije nosio špangice na bubamare, niti je imao slatke puževe od pletenica na vrhu glave. Ja jesam i to mi je bilo sasvim okey!
Kad smo malo porasli, on je morao pomagati tati, ja mami. Poslovi koje je tata trebao odraditi, nikad mi se nisu činili privlačnima, pa nisam uopće patila što sam bila pošteđena. Ja sam ionako jedva dočekala dovoljno porasti da mogu prtljati po kuhinji, ići s mamom na tržnicu ili švrljati po dućanima.
Dakle, vjerojatno ću sada razočarati dame koje seciraju žensku psihu i pronalaze razloge za spolne frustracije, no ja se osjećam sasvim fino u svojoj ženskoj koži.
Zalažem se za podjelu poslova na muške i ženske, jer sam tako pošteđena svih onih koji mi se ne sviđaju.
Ako mi se neće raditi nešto iz palete ženskih poslova, uvijek mogu zamoliti nekoga od muških da mi pomogne. To je društveno prihvaćeno i stoga ja to vrlo često koristim.
S druge strane, jako mi se sviđa gospodariti po kući! Mogu urediti prostor kako ja hoću, odlučujem koju posteljinu ću staviti na krevet, koju sliku ćemo gledati u boravku, što ćemo jesti i iz kojih tanjura.
Kad mi se plaće, mogu slobodno naricati gdje god mi se ćefne i izazvat ću svakog tko mi je blizu da me tješi.
Potlačena?
Ne, nisam!
Privilegirana sam zato što sam žensko i zato što sam odgojena tako da probleme rješavam, a bonuse pažljivo trošim. Trpim razne životne nedaće, jednako kao što ih trpi svaki živ čovjek, bez obzira na spol.
Žao mi je cure, ja sam sretna sa svim mogućnostima i dužnostima koje mi pruža činjenica što sam žensko.
Igra pogledima preko ramena, rezervirana je samo za cure, zar ne?
