Ne zovemo prijatelja, jer ne zove niti on nas.
Ne kuhamo, jer smo preumorni.
Ne vježbamo, jer nemamo vremena.
Ne pješačimo, jer je vani hladno.
Ne reagiramo na nasilje, jer to nije naša stvar.
Ne ljubimo, jer niti nas nitko ne ljubi.
Ne grlimo, jer niti nas ne grle.
Ne opiremo se lošoj politici, jer nema smisla.
Nismo sretni, ali nisu niti oni oko nas.
Ne brinemo o zdravlju, jer ćemo svakako jednom umrijeti.
Ne donosimo odluke, jer je lakše da netko drugi odlučuje umjesto nas.
Ne tražimo drugi posao, jer je svagdje loše.
Ne rješavamo probleme, jer je u redu da ih imamo.
Ne peglam rublje, jer će se opet izgužvati.
Ne čistimo svoj um, jer i drugi imaju smeće u njemu.
Pojam „lijenost“ se gubi, jer je pomalo nepristojan. Zamjenjujemo ga zvučnijim i učenijim izrazima, koji nam ostavljaju komociju zataškavanja pravog stanja stvari, a pravo stanje stvari je to da smo lijeni. Ako se uvjerimo da smo depresivni umjesto da si priznamo da smo lijeni, onda nismo sebi toliko krivi pa lakše izađemo na kraj s onim sve tišim glasom razuma, koji svi imamo u sebi.
Samoprigovaranje je također zamorno, pa smo ga preimenovali u arhaičnu disciplinu naših djedova i baka, a sve iz tog davnog doba nije više in. Našli smo dobar izgovor pomoću kojega nam postaje prihvatljivo da uzgajamo prašinu na mozgu i paučinu na mišićima. Sve što nam se ne da ili nas umara, jednostavno ne napravimo. Potom iz košare dobrih opravdanja izaberemo jedno lijepo i praktično opravdanje, pa ga nalijepimo na oglasnu ploču svog razuma. Razum zna da je to samo opravdanje, ali budući da se dosljedno opiremo njegovim komentarima, on s vremenom govori sve tiše i tiše.
Polako smo postali kvalitetne lijenčine!
Više ne usisavam kuću, jer ne usisava niti moj muž. On više ne mijenja žarulje, jer bi ih mogla i ja promijeniti da hoću- pa nemamo svjetlo u hodniku. Budući da to ne smeta njega, ne smeta niti mene. Ja više ne kuham, jer može i on. On neće, pa kupujemo gotovu hranu. Gotova hrana nas čini debelima, a debeli smo jer nemamo vremena za kuhanje. Za ne imanje vremena kriv je poslodavac, mama, susjed ili postavke u društvu.
Razum kaže da to nije zdravo, ali objasnim mu da nije pravedno da samo ja brinem o tome što ćemo jesti.
Djeca za to vrijeme jedu ono što nađu. Ako nismo priredili domaću juhu, dijete pojede smoki ili čokoladu. Smoki i čokoladu smo mi kupili da imamo za goste. Goste ne primamo, niti idemo u goste, jer poslije gostiju treba pospremiti stol, oprati čaše i eventualno pod u hodniku, a za to opet nemamo vremena.
Boravimo doma sami, jer nam je doma ugodno, komotno i lijepo.
Guramo tako tjedan dana pod izgovorom da nam treba odmor. Tjedan se produži na mjesec, a mjesec na godinu. Za to vrijeme opalimo po ćušku ili dvije dnevno svom razumu, da se ne bi puno javljao. Nakon nekoliko godina, postaje nam normalno da kupovinu obavljamo internetom, čestitamo susjedima blagdane preko e-dopisivalica, putujemo svijetom preko satelitskih snimaka i virtualno sklapamo nova prijateljstva.
Ako nismo zadovoljni na poslu ne tražimo drugi, jer se lažemo da je svagdje jednako loše.
Rado radimo bez plaće, za lokalnog baju koji nas tretira kao smeće, pa ne dozvoljava da se ide u wc kad je sila ili na bolovanje kad si bolestan. Nakon nekog vremena sami sebe imenujemo herojem kojem dižemo spomenik, jer je uspio otrpjeti golgotu. Budale nitko ne spominje, jer nije pristojno!
Gadna, smrdljiva, razorna lijenost opstala je u nama, jer je sa sobom ponijela samosažaljenje, neodlučnost, inferiornost, odustajanje, obeshrabrenost, odgađanje, sporost, mlitavost, tromost.
Naša lijenost nije bila lijena i zato je uspjela.
