Ja stvarno nisam od velikih riječi, iako bi nekad baš voljela onako totalno ženski dramiti i izazivati pažnju. Nije da nisam pokušala, ali baš mi ne ide i neću sad tu tvrditi da ne zavidim ženama koje su usavršile tu vještinu. Voljela bi i ja s puno treperenja suznim okicama, objašnjavati koliko me boli glava ili kako mi trnu mišići na bedrima od višesatnog sjedenja za računalom, ali navikla sam malo potrpiti ili ako baš nikako ne prestaje, popiti tabletu pa stisnuti zube i pričekati da prođe.
Isto mi se ne kuha svaki dan, ali znam da je kvalitetan obrok dobar način da natjeram djecu da odrastu i puste me malo na miru, zato šutim i kuham. Isto tako šutim i peglam iako ne volim, ali znam da ti želiš čistu i ispeglanu odjeću kao i ja. Nije da mi se nekad ne plače od muke.
Obavijena parom i s nabreklim nogama, u gluho doba noći, plakala bi kao ljuta godina, ali sa svakim novim komadom veša koji uzmem u ruke, hrpetina se smanjuje pa nekako uspijem sebe uvjeriti da će i to proći, iako na kraju ne prođe, jer stvori se nova hrpa, iza nje još jedna, pa još i još…i odmah tada kad sam još sretna što sam gotova, znam da neće proći, da ću morati do kraja života svakih par dana upaliti tu prokletu spravu i riljati.
Ali što mogu po tom pitanju učiniti?
Kako god postavim situaciju, uvijek isto izađe na kraju. Peglaj i šuti ili peglaj i cendraj, ali svakako ćeš peglati.
Vrlo rano sam shvatila da je svijet postavljen tako da svatko ima svoje zadaće, od kojih su ti neke milije i neke koje nikako ne voliš i da obje vrste možeš odraditi uz cendranje i cvilež ili fluidno u pravilnom ritmu, uz neku lijepu glazbu i na način da bar malo uživaš u tome. Naravno, da sve to nije uvijek jednostavno, ali ne čini mi se baš jednostavnim niti to stalno afektiranje, kuknjava i zapomaganje koje prakticiraju mnoge žene. To ti je ona sorta žena koja ima standarde ponašanja i djelovanja s kojima okolinu neprestano drži u mentalnom ropstvu.
To su one kojima nitko nije rekao da će se svijet okretati bez obzira da li je ona našla svoju osobnu sreću u njemu ili je traži neprekidno cijeli život pa vječito nezadovoljna cendra, protestira, prepire se, istjeruje pravdu i tako svaki bogovetni dan, cijelog života. Za taj teatar treba imati energiju i maštu, treba biti usmjeren na taj komplicirani postupak vječitog nezadovoljstva i frustriranosti.
Pokušala sam i ja, nije da nisam, no već nakon kratkog vremena sam zaboravila što mi je činiti pa sam se naglo obradovala cvijetu u vrtu, nasmijala mački ili u prolazu pospremila tvoje cipele. Sklonila sam igračke jer mi se nije dalo tjerati mak na konac s djecom ili sam šutke po drugi put tog dana usisala tepih. Pristala sam i otići kod rodbine koju baš ne simpatiziram, dozvolila sam ti da organiziraš godišnji odmor kako tebi odgovara, ponudila sam se pomoći spremati drva iako nisi tražio to od mene.
Bilo mi je žao da sjedim u kući besposlena, pa sam pomogla koliko sam mogla.
Tako su prošle godine u kojima sam te naučila da se mogu prilagoditi, da neću cendrati, da znam da je i tebi teško, da ću prošutiti i da neću izazivati svađu kad mi se nešto ne sviđa. Nekako neopazice, stvari su se počele podrazumijevati i prestalo te je zanimati da li nešto volim ili ne i da li želim ili ne. Prestao si brinuti o meni jer nije bilo potrebe, jer sam se snalazila sama. Pokušala sam imati razumijevanja i biti tolerantna. Naučila sam sebe i tebe da znam, mogu i hoću.
Vidiš, sad mi se sve to skupa više ne sviđa. Poželjela sam biti bespomoćna pahuljica koja čeka da joj netko ujutro kaže da otvori oči da bi znala je li se razdanilo, s kojom netko ide u kupovinu da ne bi sama nosila 1 kruh i pola kila limuna, jer bi mogla dobiti bruh.
Poželjela sam dobiti legitimno pravo da budem javno nesretna kad mi pukne nokat i kad očekujem sunce, a pala je kiša. Najviše od svega poželim se nekad duriti i biti mrzovoljna ako mi se hoće i plakati svaki put kad mi se nešto ne sviđa. Poželjela sam puno puta napraviti scenu jer nisam našla parkirno mjesto tamo gdje sam naumila i jer ti ne želiš na more, a ja želim baš tamo.
Ha? Kako ti se čini?
Hoće li ti se svidjeti ako se najednom dogodi da moraš razmišljati da li će mi se svidjeti paprike koje si kupio, da li želim da nosiš hlače koje se samo tebi sviđaju, da li ću praskati ako se ne vratiš kući onda kad sam ja zamislila da si trebao?
U stvari, na razmišljanje me ponukala situacija kad ste ti i tvoj prijatelj utvrdili da se njegovu ženu ne treba zajebavati zato što ona ima kratki fitilj, a vidiš mene zajebavamo vrlo često jer nismo primijetili da imam ikakav fitilj. Njemu nije ni na kraj pameti da sam kupuje šalice za kavu, jer zna čovjek da se njoj nikako neće svidjeti pa taman da su najljepše na svijetu i on je već odavno naučio da se cipele spremaju u ormarić, da se novine ne ostavljaju na terasi gdje ih poslije vjetar lista i raznosi po dvorištu, da se ne može dogovoriti s tobom za nedjeljni izlazak, prije nego se dogovorio s njom. On je odavno naučio da brine o njoj, samo zato što mu je život vrlo kompliciran ako nije dovoljno fokusiran na njene potrebe, želje i nadanja.
Dragi moj, sad je dobro vrijeme da se ti i ja ponovo polako upoznamo, da se na novo ustrojimo i da okrenemo situaciju naopačke. Ja ću pokušati polako biti kao ona, a tebi želim da što prije postaneš kao on. Navijam za nas!