Druga dimenzija

– Mirane, trebali bi nešto jesti.

– Sir, špek, pršut, pašteta, mesni doručak, ribice u konzervi….izaberi, ljubavi moja!

– Ne mogu to više jesti. Bojim se da ću se jedno jutro probuditi konzervirana.

– Hoćemo prošetati do dućana?

– Jučer je tamo bio jedan kelj i jedan poriluk. Kelj smo već pojeli…

– Hajdemo vidjeti, možda ima nešto novo.

– Hoćemo i na kavu?

– Na kavu? Može, sjest ćemo na rivu i popiti negdje kavu!

(Zajebava me! Ima samo jedan kafić na otoku)

U dućanu:

– Vidiš, nema više ni kelja ni poriluka.

– Možemo uzeti krumpira i ispeći neko meso?

– Nema mesa!

– Juhu iz vrećice?

– Nemamo rajnglu, niti žlice.

– A da skuhamo tjesteninu?

– U tavici?

– Ah! A krumpiri?

– Hm….imamo pećnicu i tepsiju, možemo ispeći krumpire.

– I što još?

– Vidi, ima konzerva gulaša.

– Kad ispečemo krumpire, možemo ih preliti gulašom!

– Super si se sjetila! Uzmemo još kiselu papriku?

– Ok

– I kud želiš na kavu? Hoćeš možda na kolače?

– Hoću na sve!

Zapravo nema ništa! Ni kolača, ni robne kuće, niti mesnice, niti tržnice,niti voćarne!

Ništa od svega što inače imam svaki dan na 5 koraka od sebe!

Ali, ima divokoza koje slobodno šetaju otokom, predivnu prirodu, tišinu, šume, zvuk valova, mir, rascvjetani ružmarin, narcise i ljude koji ne pokazuju nervozu.

Ustaneš kad se naspavaš, a ideš spavati kad si pospan.

Nikog nije briga koliko je sati, nitko nigdje ne kasni, nitko se ne ljuti što nije došao brod sa svježim kruhom, nikog nije briga kako si obučen niti kakve nosiš tenisice.

Kakav voziš auto? To je sasvim irelevantan podatak.

Ljudi na večer sjednu, pričaju dogodovštine i smiju se. Televizor pale kad je utakmica i to ne bilo koja.

Zanimljivo je da mi niti u jednom trenutku nije bilo dosadno i nije mi ni malo falio život kakav inače vodim.

Noćna tišina mi je također bila novost, u koju sam jednostavno utonula.

Svitanja tamo služe umjesto budilice, a suton je znak da će uskoro vrijeme za počinak.

Ništa mi nije falilo u toj drugoj dimenziji, osim mogućnosti da ostanem tamo do kraja života.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…