Smeta gluten, smeta sunce, smeta laktoza, smeta trava, propuh, lavež pasa, a bogami i mi smetamo jedni drugima.
Sve nam smeta i svima smetamo.
Nikako nije dobro, ništa nam nije pravo, teško nam je ugoditi i malo što nas uspije istinski razveseliti.
Izgubili smo spontanost, neposrednost, dobrodušnost i toleranciju, a nikad više uputa kako postići sve to.
Više nije lako pristupiti djevojci, teško se sprijateljiti sa susjedima, imamo upute kako naći prijateljicu, kako se družiti s mužem, kako s djecom, a kako se ponašati s kolegama.
Još dobro pamtim vrijeme kad je bilo jednostavno naći prijateljicu.
Tih prijateljica bilo je na svakom ćošku! Nasmiješ se, dobaciš komentar na vjetar ili sunce, ona se nasmije tebi, sutradan se već pozdravljate, a prekosutra popijete kavu. Eto ga, prijateljica!
Nije bilo potrebe da se u svemu slažete, da se međusobno natječete ili procjenjujete. Razmjenjivala su se iskustva, pričale anegdote i nije bilo razloga da se provlačimo kroz iglene uši.
Djeca su se zajedno igrala iako nisu bila iste dobi. Stariji su pripazili mlađe, ovi su od njih učili razne mangupštine i polako stasali. Izvještili su se u raznim igrama, spontano su se upoznavali i nije im bio problem naći društvo za igru.
Danas tražimo da nam prijatelji budu ljudi koji će nam pomoći, želimo da nam budu vjerni do groba, strogo sudimo svaki korak, tražimo da nas uvijek i u svemu podržavaju, da nam budu na raspolaganju i da nam povlađuju. Imamo protokol i ne pijemo kave s nikim tko nam ne odgovara u potpunosti. Zahtjevni smo, usmjereni isključivo na svoje potrebe i vječito u potrazi za tim nekim savršenim odnosima. Pritom mi sami često nismo ni blizu onoga što tražimo od drugih, jer sebe vidimo u gotovo savršenom svjetlu. Preispitivanje vlastitog ponašanja više nije u modi!
Prilagođavanje? Nikako, nikad i nikome!
Ako mi se ne sviđa glazba u kafiću, mijenjam destinaciju.
Ako mi se ne sviđa lak za nokte koji koristi moja poznanica, ne pozdravljamo se više na ulici.
Ako ja volim cvijeće, a ona ga ne primjećuje, glupa je.
Ako je ona strastveni filmofil, a ja ne volim gledati televiziju, onda jednostavno nemam što s njom raditi.
I tako smo došli do toga da smo se osamili, pa sjedimo u svojim predivnim kućama sami, frustrirani i uvjereni da su ljudi glupi, zli, čudni i dosadni.
Zaboravili smo se smijati do suza, pričati viceve, učiti jedni od drugih, pomoći si, saslušati se ili posavjetovati jedan drugoga.
Zaboravljamo biti normalni, obični, jednostavni ljudi.