58+51=35

Kad sam se udala imala sam 16 i pol i nisam ništa očekivala od braka. Baš ništa!

Bilo mi je važno da me voli, jer sam ja voljela njega i to je bilo to! Nisam raščlanjivala svoju niti njegovu ljubav, nisam kalkulirala, manipulirala, izvrtala, špekulirala, mjerila, dijelila, niti se prenemagala! Voljela sam i uživala u tome što sam se osjećala voljeno.

Doduše, nisam znala da On mora biti uvijek tu za mene, pa sam naučila biti samostalna!😅

Nitko mi nije rekao da jedan dan treba On prati suđe, a jedan dan ja, pa sam uvijek prala ja.🙄 Nisam se tada uopće sjetila na ravnopravnost! Možda zato što se nisam osjećala neravnopravno?! Nitko mi nije rekao da i muškarci mogu naučiti peglati, pa sam se zeznula i pristala peglati!🤨 Nitko mi nije rekao da mu kažem neka si sam skuha ako je gladan, nego mi se podrazumijevalo da ja kuham. Bila sam fascinirana činjenicom da želi jesti splačine s kojima sam ga hranila, dok nisam naučila kuhati. Jeo ih je s punim poštovanjem prema mom trudu.❤️ Često sam tada pomislila da mora da me puno voli, čim šuti i jede.

On se pobrinuo da sagradi kuću, da nam zimi bude toplo, a ljeti da nas ne opali sunce.😅 Pazio je da imamo dovoljno novaca, dovoljno drva za loženje, da uvijek imamo s čime nahraniti djecu, da smo pristojno obučeni, imamo gajbu vode i gajbu piva, dovoljno brašna i krumpira, mesa, voća i zalihe luka i graha.😁 On se trudio da bude muško, a ja sam ionako oduvijek htjela biti žensko, pa sam mu pustila.😎

Silno željela djecu, kao i On. Htjela sam sina i kćer i to točno tim redom! Često se tada šalio:
– Gospođo, vaše želje moja su zapovijed!

Ubrzo smo imali dječaka i djevojčicu! ❤️❤️

Ali da ne biste pomislili da su nam uvijek cvale ruže!? Ne, ne!

Bilo je i suza i ponekog nepričanja, bilo je ljutnje i prepiranja, nešto inata i poneki povišeni ton, no nismo prelazili crtu iza koje bi morali preispitivati ljubav. Nismo ništa očekivali od braka, ali oboje smo voljeli i njegovali osjećaj pripadnosti. Imali smo samo ljubav, a sve ostalo smo polako gradili. Najprije smo se naučili međusobnom uvažavanju pa smo izgradili uzajamno poštovanje, a onda smo korak po korak gradili sve ostalo.

Ja ne mislim da brak treba biti savršen, jer niti On niti ja nismo savršeni.

Nije problem što se u puno stvari ne slažemo, dok se uvažavamo. Nije greda ako se posvađamo, dok se znamo pomiriti. Ne čini mi se da je veliki problem što ne želimo iste stvari, dok brinemo o željama onog drugog. Ne očekujem da me gladi perom po dupetu, dok osjećam da me voli. Prilično smo različiti i to mi se čini sasvim u redu.

On je muškarac, ja sam žena!

Nismo ravnopravni i ne smeta mi dok got se on trudi da ta neravnopravnost ide u moju korist. 😎 Dakle, danas nakon točno 35 godina braka mogu vam reći da ne znam recept za sretan brak, ali znam da je za to potrebno dvoje normalnih, iskrenih, poštenih, jednostavnih i sasvim običnih ljudi, koji se vole i poštuju.

Mi idemo dalje, a vama neka je lijepa i zabavna ova obična, jesenska, sunčana subota!! 😘

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…