Carevi i carice

Uhvatila sam se večeras u razmišljanju o njima i nama. Oni tjeraju svoje, mi svoje. Bore se i ne posustaju, ali ne posustajemo ni mi. To je ta fina igra između muškarca i žene. On želi biti glava obitelji, najvažniji čovjek na planeti, želi da je njegova zadnja (i kad lupeta!), želi da ga se ne preispituje niti ne revidira. Hoće imati čistu i ispeglanu robu, skuhan ručak, čistu i toplu kuću i u njoj lijepu, vedru i prpošnu ženu, a po mogućnosti i lijepo odgojenu, naprednu djecu.

Nije to malo, ali on je uvjeren da to zaslužuje. Sve! Odgojen je tako da sve to očekuje i treba. Ne zanima ga puno kojim putem idu gaće koje zguli s guzice, dok mu opet nadođu tamo. Boga pitaj zna li da tu treba voda, struja, omekšivač, para i nečije ruke koje će usmjeravati te iste gaće. Njemu se to samo stvori u ormaru. Ručak se isto napravi….ne opterećuje se s babom Janom koja prodaje krumpire na tržnici, niti s nadrkanom Mirkom u supermarketu. Jbe se njemu kako ćeš ti sve te destinacije obljetat i prikupiti sve sto on mora pojest da bi bio zgodan, vitalan i pametan.
Ode s frendovima na kratku kavu, pa se vrati pripit za dva dana i ne vidi u tome nikakav problem. Baš nikakav!
Kad mora na službeni put, mora! Ne razgovara se o tome je l’ baš mora, šta će biti s djecom dok ga nema, tko će kuhati i prati veš?! On ode, a ti vidi šta ćeš. Ma nećeš ništa jer ti je isto je l’ on tu ili nije.
Ako pogledava neku utegnutu ženu za susjednim stolom- to je zato sto je zdrav muškarac. Zdrav je je l’ ti paziš da on bude zdrav! Jbga!
Seru i zajebavaju od kad se rode i još smatraju da je to okey. Koji carevi!
Ali….mi smo ih stvorile. Napravile smo ih takvima. Željele smo ih takve. Udajemo se za takve. Točno znamo koji je pravi muškarac, a koji je šonjo.
Nek je visok, snažan i drzak i to je to! S veseljem ga služimo, peremo i hranimo. Još smo i ponosne na sebe što to smijemo. On je naš ponos i dika.
Tu i tamo nam pukne film pa malo udaramo vratima po kući, urličemo, žalimo se…one hrabrije još i malo prijete i psuju. Ali….brzo to prođe. Shvatiš da stvari stoje kako stoje i da tu nikakva galama ne pomazže. Guraš dalje i naučiš gledati na sva ta sranja iz drugog kuta, iz onog koji te manje ljuti i manje vrijeđa.
U cijeloj priči ostaje istina da kad bi oni bili samo pinkicu zainteresiraniji, vrlo brzo bi shvatili da jedna ruža u pravom trenutku ili poljubac i pristojna isprika nakon derneka, svode zvocanje i treskanje vratima na minimum.

Shvatili bi da nas mogu doživotno držati “za jaja” sa par lijepih riječi i nekoliko pusa.
Na sreću ne shvaćaju i zato nam ostaje zerica dostojanstva s kojim tu i tamo deklarativno pokazujemo zube.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš, oni su carevi, a mi carice!

Viktorija Herak / Izvor: APortal

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!