Pedeset dvije??
Jesu stvarno sve moje?
Da mi nije netko nešto podmetnuo?
Znam da sam neke od njih dobila na poklon, a sjećam se nekih koje sam ja poklonila.
Od srca sam ih primala i bez kalkuliranja davala.
Neke su mi se urezale duboko u srce, neke nosim na čelu, a neke su ostale na površini lijevog ramena i samo sam ih otpuhnula.
Sjećam se nekih koje su me se dojmile, a sjećam se i onih kojih se uopće ne sjećam.
Ali zar ih je stvarno toliko?!
Jesam li spremna za te svoje godine?
Za mnogo toga nisam bila spremna, ali spremala sam se putem, često u trku i vrlo često u sekundi. Naučila sam da je spremanje precijenjeno.
Ipak, još se bojim mraka.
Još maštam prije nego zaspim.
Još ne razumijem nepravdu.
Još se bojim zlih vještica.
Još volim bombone.
Još se budim s osmjehom.
Još ne razumijem zločestoću odraslih.
Još berem tratinčice.
Još pokrijem oči rukama kad se bojim.
Još sanjarim o čarobnim šumama i kućicama od slatkiša.
Sjećam se svog prvog odlaska u vrtić.
U međuvremenu sam u vrtić vodila svoju djecu i njihovu djecu.
Sjećam se i svog prvog dana škole.
U školu sam poslije vodila svoju djecu, a sada i njihovu.
Sjećam se prvog poljupca. Imao je isti okus kao ovaj koji sam dobila maloprije.
Sjećam se i smijeha, straha, ljubavi, grmljavine, sunca, velike sreće, munja, kiše, teških tuga, slanih mora, straha, veselja, licemjerja, mirnih jezera, dobrih prijatelja, ljutnje, viceva, neslanih šala i slatkih trenutaka.
Sjećam se da sam kao mala djevojčica čvrsto vjerovala da će nestati sve što me plaši, ako samo zatvorim oči.
Još uvijek ponekad zažmirim i očekujem da će biti sve u redu kad ih otvorim.
Sto puta sam ih otvorila i vidjela da ništa nije u redu, ali i dalje neumorno očekujem da će čarolija proraditi.
Možda su onda ipak sve te godine moje?
Jesam li ih sve proživjela s poštovanjem prema njima i sebi?
Trudila sam se.
Jesam li trebala više odrasti za sve to vrijeme?
Vjerojatno da!
Da li sam ih mogla bolje proživjeti?
Ne!
Da li bih vratila godine unatrag?
Niti jednu!
Da li sam griješila?
Jesam!
Da li sam tugovala?
Da, duboko i teško!
Da li sam se radovala?
Jesam, svakom stanicom!
Znači, ove pedeset i dvije su stvarno sve moje?!
Jednu po jednu sam vrijedno skupljala! Množila sam ih s obitelji, dijelila s nekim dragim ljudima, oduzimala kad sam morala i zbrajala uvijek ispočetka sredinom svake godine.
Pedeset dvije i sve moje!
Dvije limunade, molim!
Život nije med i mlijeko, ali limunada može biti slatka!
