Dakle, sutra ću na kratko putovanje, a danas ću obrati bostan. Uvijek je to tako!
Na poslu sve pripremiti za nekoliko dana izostanka, odraditi dvije tri nepredviđene stvari koje se uvijek vole dogoditi u zadnji tren, pa zbog toga obično bude neizvjesno hoću li na put ili ipak ne. Zatim rezervirati karte za autobus i brod, ali prije toga uskladiti termine, jer jedan mali kiks znači noćenje u luci.
Ostaje još oprati i osušiti ono što moram ponijeti, a računala sam da mi neće trebati, obaviti kupnju, ponovo obaviti kupnju, pa još jednom brzo trknuti nešto kupiti i negdje pred jutro spakirati kofer.
Ovog puta, u taj zadnji dan pred putovanje dogovorila sam kavu s dragom prijateljicom, koju dugo nisam vidjela.
Službeni dio dana je završio i ja brzo trk u auto, pa do kafića gdje smo se dogovorile popiti kavu.
Trebala sam znati da nešto neće biti u redu, čim sam našla slobodno parkirališno mjesto blizu kafića i još u debeloj hladovini. Dok sam parkirala, oslobodilo se i lijevo i desno mjesto. Jel’ može bolje?!
Popile smo kavu, ispričale se i uživale u druženju, a onda je valjalo kući.
Dođem do auta, a tamo s obje strane parkirani auti tako da nema nikakve šanse da uđem niti s vozačke strane, niti sa suvozačke.
Oblio me hladan znoj!
Žuri mi se, a mogućnost da nađem vlasnika lijevog ili desnog vozila je otprilike kao da očekujem da na izborima ne pobjedi HDZ ili SDP- dakle nikakva! Budući da je parkiralište pored kafića, za svaki slučaj pitam da li netko zna vlasnike? Ne zna nitko, ali digli su glave i vidjeli u čemu je moj problem, a kad su već vidjeli onda je ljudski promatrati što će biti dalje.
Dalje je bilo to da sam ja morala požuriti, pa sam fino otvorila bunker i odabrala “sazada” doći do vozačkog mjesta! 🙄
Na trenutak sam se pitala, ulazi li se prvo s glavom, pa onda s dupetom ili ide prvo dupe pa noge, pa onda glava?
Pitala sam se to samo na tren, jer auditorij iz kafića je pažljivo promatrao, a ja sam bila zeleno- plavo- crvena od jada! No, problemi postoje da bi nas nečemu naučili, pa sam brzo krenula skupljati znanje. 😅
Dakle, čim sam primila vrata od bunkera, znala sam da moram biti brza, ako ne želim izazvati salve smijeha dokonih kavopija s terase. 😏
Hrabro sam uskočila i prilično brzo slavodobitno primila volan s obje ruke! Iznenadila sam samu sebe!
Olakotna okolnost mi je bila što uvijek parkiram u rikverc, pa sam mogla izletjeti iz parkirališta kao podmazana munja! 💪 Prije nego sam upalila auto, dobila sam pljesak! 😅 Mahnula sam uz smijeh i nestala brzinom svjetlosti!
Samo 40 minuta kasnije, parkirala sam doma u dvorištu i pokušala ponovo ući u auto kroz bunker, ali spetljala sam se. Nije išlo! Zapela mi je noga, zaboravila sam ruku, zaglavila se guyica….nisam uspjela i nisam više pokušala!
I neću više pokušavati, dovoljno mi je što sam uspjela kad mi je trebalo! 😁
Ovim putem zahvaljujem prijateljici na lijepom druženju i poručujem joj da mijenjamo kafić! 🤣🤣
A kako vi ulazite u auto, kad ne možete ući?
