Kroz gepek

Dakle, sutra ću na kratko putovanje, a danas ću obrati bostan. Uvijek je to tako!
Na poslu sve pripremiti za nekoliko dana izostanka, odraditi dvije tri nepredviđene stvari koje se uvijek vole dogoditi u zadnji tren, pa zbog toga obično bude neizvjesno hoću li na put ili ipak ne. Zatim rezervirati karte za autobus i brod, ali prije toga uskladiti termine, jer jedan mali kiks znači noćenje u luci.
Ostaje još oprati i osušiti ono što moram ponijeti, a računala sam da mi neće trebati, obaviti kupnju, ponovo obaviti kupnju, pa još jednom brzo trknuti nešto kupiti i negdje pred jutro spakirati kofer.
Ovog puta, u taj zadnji dan pred putovanje dogovorila sam kavu s dragom prijateljicom, koju dugo nisam vidjela.
Službeni dio dana je završio i ja brzo trk u auto, pa do kafića gdje smo se dogovorile popiti kavu.
Trebala sam znati da nešto neće biti u redu, čim sam našla slobodno parkirališno mjesto blizu kafića i još u debeloj hladovini. Dok sam parkirala, oslobodilo se i lijevo i desno mjesto. Jel’ može bolje?!
Popile smo kavu, ispričale se i uživale u druženju, a onda je valjalo kući.
Dođem do auta, a tamo s obje strane parkirani auti tako da nema nikakve šanse da uđem niti s vozačke strane, niti sa suvozačke.
Oblio me hladan znoj!
Žuri mi se, a mogućnost da nađem vlasnika lijevog ili desnog vozila je otprilike kao da očekujem da na izborima ne pobjedi HDZ ili SDP- dakle nikakva! Budući da je parkiralište pored kafića, za svaki slučaj pitam da li netko zna vlasnike? Ne zna nitko, ali digli su glave i vidjeli u čemu je moj problem, a kad su već vidjeli onda je ljudski promatrati što će biti dalje.
Dalje je bilo to da sam ja morala požuriti, pa sam fino otvorila bunker i odabrala “sazada” doći do vozačkog mjesta! 🙄
Na trenutak sam se pitala, ulazi li se prvo s glavom, pa onda s dupetom ili ide prvo dupe pa noge, pa onda glava?
Pitala sam se to samo na tren, jer auditorij iz kafića je pažljivo promatrao, a ja sam bila zeleno- plavo- crvena od jada! No, problemi postoje da bi nas nečemu naučili, pa sam brzo krenula skupljati znanje. 😅
Dakle, čim sam primila vrata od bunkera, znala sam da moram biti brza, ako ne želim izazvati salve smijeha dokonih kavopija s terase. 😏
Hrabro sam uskočila i prilično brzo slavodobitno primila volan s obje ruke! Iznenadila sam samu sebe!
Olakotna okolnost mi je bila što uvijek parkiram u rikverc, pa sam mogla izletjeti iz parkirališta kao podmazana munja! 💪 Prije nego sam upalila auto, dobila sam pljesak! 😅 Mahnula sam uz smijeh i nestala brzinom svjetlosti!
Samo 40 minuta kasnije, parkirala sam doma u dvorištu i pokušala ponovo ući u auto kroz bunker, ali spetljala sam se. Nije išlo! Zapela mi je noga, zaboravila sam ruku, zaglavila se guyica….nisam uspjela i nisam više pokušala!
I neću više pokušavati, dovoljno mi je što sam uspjela kad mi je trebalo! 😁
Ovim putem zahvaljujem prijateljici na lijepom druženju i poručujem joj da mijenjamo kafić! 🤣🤣
A kako vi ulazite u auto, kad ne možete ući?

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!