Dobar je strah kome ga je…


Počinju s babarogama i vješticama, a poslije te upoznaju sa svim strahotama običnog mraka. Već pedeset dvije godine ponavljam sebi da u mraku nema ničega što ne postoji i danju, ali svejedno i dalje cvikam od crne mračine.
Čim malko porasteš, predstave ti Boga koji je pun ljubavi za tebe i sve druge ljude, koji je oličenje nježnosti, razumijevanja i podrške, ali čije kazne su toliko strašne da ih se moraš bojati svake minute cijelog svog života. Božja je ljubav navodno bezuvjetna, ali tu postoji tisuće “ako” i to je razlog što nikad nisi siguran hoćeš li gorjeti u paklu ili vrludati nebeskim bespućima zajedno sa hodačima protiv abortusa, ginekolozima s prizivom savjesti, popovima sumnjivih afiniteta ili s pjevačima koji ne bi više pjevali, nego bi malo vladali. Bog i ja se zbog toga često porječkamo, jer ja sam spremna riskirati s vatrom, ali on nije spreman riskirati s anđelima. On se izgleda mora brinuti za svoj kvorum, a meni se fućka jer moje životne pozicije ne ovise o glasačima. Uglavnom, jedino u mraku i dalje osjećam nešto mistično.
Kad te nauče da se u mraku događaju strašne stvari, a da su Božje kazne gore od najgorih noćnih mora, spremna si za život kakvog poznajemo u društvu koje nas okružuje. Strahove nam na početku života usađuju ljudi koji nas vole najviše na svijetu, kao pripremu za život u kojem ćemo se neprestano nečega bojati. Nisam još sigurna da li je to dobro ili loše, jer nisam upoznala život bez strahova, ali često ulažem veliki napor da ih se riješim, vjerojatno zato što mi ne prijaju.
Ne sviđa mi se strah od mraka, pa svagdje upalim svjetlo.
Ne volim se bojati ljudi, zato ih upoznajem.
Ne bojim se vatre, zato me ne brine pakao, a odlično se snalazim u vodi pa me ne plaše ni mora, ni rijeke ni jezera.

Bojim se jedino čudaka u koje su uspjeli ugraditi cijelu paletu nakaradnih strahova, jer oni mute vodu koju pijemo i zagađuju zrak koji dišemo.
Njih se bojim jer se šire kao peronospora, a ponašaju se kao corona. Nema pravila, nema jasnih simptoma i nema lijeka, a opasnije je od paklenog ognja.
Tako mi u Hrvatskoj ne brinemo puno o zdravlju, da bi se mogli bojati bolesti. Složno se bojimo Boga, ali zato se ne moramo bojati korone.
Ne razvijamo radne navike, da bi se mogli bojati besparice. Rado radimo kod loših poslodavaca, jer se onda možemo slobodno bojati hoćemo li dobiti plaću i zaraditi mirovinu. Namjerno biramo loše političare, tako da si osiguramo dovoljno raznih strahova od njihovog djelovanja. Onda se još vrlo rado ženimo i udajemo za neotesane individue, jer uz njih se možemo legalno bojati za goli opstanak.
Još postoji i strah za potomstvo, jer živimo u usranom društvu koje super funkcionira samo zato što se svi svega bojimo. Tako se bojimo hoće li nam dijete biti zdravo, sretno i uspješno, a onda se bojimo da se ne zaljubi u nekoga tko nije zdrav, sretan i uspješan. U našoj zemlji je teško sresti nekoga koga se ne treba bojati, zato je strah za djecu opravdan.
Zbog straha trpimo loše ljude, loš brak, loš auto, loše mlijeko, loše cipele, loše zakone, loš kruh, loše popove, loše zdravstvo, zapravo lošu prošlost, lošu sadašnjost i neupitno lošu budućnost.
Nama zapravo ništa drugo ne treba, osim dobrog, velikog i kvalitetnog straha, jer nam samo strah omogućuje da opstanemo. Kako sada stoje stvari, imamo dovoljan kontingent strahova da smo si osigurali sljedećih nekoliko pokoljenja od bilo kakve nestašice.
Ako i dalje u svijetu bude jačala nestašica straha, mi ćemo imati izvrsnu priliku za izvoz.
Zato, samo vrijedno njegujte svoje strahove i ne brinite za budućnost!

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!