Kućna sreća


Od vremena svjesnosti do udaje:
U vrijeme Božića imali smo čvrsti kućni protokol, koji se uporno ponavljao svake godine. Kuću smo rastavili na proste faktore, isprašili sve tepihe, razmaknuli sve ormare, presložili, istresli, oprali, ispeglali, osvježili, zavirili u svaki kutak i od svukud istjerali i najmanji trun prašine. Nas klince su ganjali da sudjelujemo shodno našim dječjim mogućnostima i nije bilo odstupanja, izmotavanja ili prenemaganja. Spremala su se određena jela, a od kolača su tu uvijek bili čupavci, gibanica od oraha, vanili kiflice i mađarica kao neizostavni pratioci Božića. Brat i ja smo jedva čekali Badnje veče i kićenje bora, kao znak da je preslagivanje kuće službeno završilo. Dok smo nas dvoje s tatom kitili bor, mama je na stol namjestila rukom rađeni blagdanski stolnjak i izvukla iz ormara suđe, pribor za jelo i kristalne čaše koje smo koristili isključivo za Božić. Tata se uvijek pobrinuo da nas nekako malo udalji i brzo ugura poklone ispod bora, a onda se skupa s nama čudio odakle su se stvorili. Nikad, baš nikad nismo smjeli otvoriti poklone prije ponoći, bez obzira na našu dob, molbe i nestrpljenje. Bio je to običaj koji nam je stvorio lijep blagdanski duh. Bio je majstor za prodati nam priču koja nije bila nimalo naivna, pa mu je dobro služila i kad smo porasli. Zbog toga ja i danas čvrsto vjerujem u čaroliju Djeda Božićnjaka i u dobro u ljudima. 😊   


Od udaje pa do mojih tridesetih
Od prvog Božića u novom domu, nekako sam po inerciji imala potrebu raditi isto ono što je radila i moja mama u Božićno vrijeme. Čistila sam kao sumanuta, spremala razna obavezna i neobavezna jela, učila peći one obavezne kolače plus još neke neobavezne, prikupila sam i posebne tanjure, čaše, izvezla stolnjak, napravila čipku i božićni vez na krpicu koja ide ispod kruha, usavršila gibanicu, pobrinula se da upregnem muža da odradi sve ono što je moj tata radio i tlačila djecu da pomognu. Badnje veče sam obično dočekala umorna, otečenih ruku i nabreklih vena, ali zadovoljna i nasmijana. Trebalo mi je tada da to sve bude baš tako kako sam navikla i silno sam željela usaditi svojoj djeci istu potrebu. Prihvatila sam da to tako treba i mora i toga sam se držala.
Od tridesete do četrdesete
I dalje sam se slijepo držala svih protokola, ali su mi počeli ići na živce i postali su mi naporni. Pekla sam domaći kruh i pitala se zašto se to baš mora? Mijesila sam gibanicu za koju sam znala da se neće pojesti, radila mađaricu i pitala se zašto ne bi kupila gotovu, mijesila domaće mlince i bila ljuta na sebe jer sam bila svjesna da bi one koje mogu kupiti jednako u slast pojeli. Prala sam prozore i zavjese, bez obzira što su bili čisti i bez obzira što ću nakon blagdana to opet napraviti. Pomicala sam ormare iako ispod i iza nije bilo ničega. Badnje veče sam obično dočekala zelena od umora i loše raspoložena. Godinu po godinu sam sebi obećavala kako neću druge godine dozvoliti da sve to ponovim na isti način, ali nisam baš uspijevala ostati dosljedna.
Od četrdesete do pedesete
Najprije smo utvrdili da je kupovni kukuruzni kruh relativno fin. Onda smo se polako navikli na kupovne mlince. Nešto kasnije smo shvatili da cijele godine živimo u relativno čistoj kući i da veliko pospremanje prije Božića nije utemeljena potreba. Malo po malo smo počeli uvoditi promjene oko tog božićnog uredovanja i iako me pekla savjest što nisam svaku stvar napravila svojim rukama, stres se iz godine u godinu po malo smanjivao. Nešto sam napravila sama, nešto je mama napravila umjesto mene, nešto smo izostavili ili kupili gotovo, a nešto smo propustili napraviti i to nadoknadili poslije blagdana.
Od pedesete na dalje
Brate mili al’ mi godi to starenje! Kolače naručujem već nekoliko godina i uopće me ne peče savjest. Postoje žene koje to rade odlično i u redu je da im pomognem da zarade. Mlince i rezance napravim sama ako imam vremena i ako mi je gušt, ako ne onda kupim i skroz se dobro osjećam s tim. Uživam u spremanju božićnih jela koje se oduvijek spremaju u našoj kući i to odradim s puno ljubavi i elana. Kuću čistimo i pospremamo cijelu godinu, pa za Božić odradimo prekoredno usisavanje i brisanje prašine, a pranje prozora i zavjesa naštimam negdje početkom mjeseca, tako da u božićno vrijeme ne trebam. Neke stvari napravim svojoj djeci da i njih malo poštedim. I dalje držim do toga da na stolu bude onaj posebni stolnjak, da kuća bude ukrašena, da nitko ne skuži odakle su se stvorili darovi ispod bora i da se osjeti blagdansko raspoloženje. Nemam nikakav problem sa svim onim što više ne radim, a moja savjest je mirna kao voda u jezeru. Sve štomogu prepustim drugima da odrade, to pošteno platim i osjećam se dobro. Neke stvari prepustim djeci i mužu, ako pokažu volju. Ako ne pokazuju volju, onda ih malo poguram i dobra sam u tome. Blagdansko vrijeme koristim za švrljanje po gradu i skupljanje poklona, za igru s unucima i zafrkanciju po kući s ostatkom obitelji. Ako mislite da ljenčarim, varate se jer pazim da svi budemo što bolje raspoloženi, da smanjimo razne žalopojke i da nema prepirki i sitnih začikavanja , a to uopće nije malo. Kad me pitaju što ću raditi za blagdane, uvijek dobiju isti odgovor:

– Čuvam i njegujem kućnu sreću!

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!