Bitka u polju različaka


Zakazala sam sastanak svojoj sudbini,
na brisanom prostoru,
bez svjedoka i sekundanata.
Samo nas dvije!
Lipnja mjeseca, zadnjeg dana u sumrak, na polju plavih različaka.

  • Nemoj kasniti!- oštro sam napomenula.
  • Taman posla da zakasnim! Jedva čekam da otkrijem tko si ti da me pozivaš na red?! – bahatila se moja sudbina.
  • Ja sam ona što ti prkosi, uvijek kad joj je ćeif!
  • Vidim, imaš kičmu!
  • I jaja!
  • I jezičinu, čini mi se?!
  • Čekam te u dogovoreno vrijeme, na dogovorenom mjestu! Bay amiga!
    I čekala sam ju, naslonjena leđima na staru lipu i s dupetom opasno blizu mravinjaka. Nisam marila.
    Ona je damski kasnila, ali na to sam računala.
  • Nepristojno je kasniti, znaš!?
  • Nepristojno je izazivati sudbinu, a ti to stalno radiš!
  • Stavljaš mi na put velike trupce, ogromno kamenje, loše ljude, munje, kiše i tek tu i tamo pokoju zraku sunca! Zašto?
  • Stavljam te na kušnju!
  • Kušala sam sve tvoje kušnje i nisam impresionirana!
  • Cilj mi je vidjeti koliko si pametna i koliko si glupa.
  • Mogla si jednostavno pitati!
  • Nisam sigurna u iskrene odgovore.
  • Onda ti uopće nisi moja sudbina! Možda si zalutala u moj život?!
  • Hahahaha…ne, nisam!
    –  Onda ćemo ovako! Skini mi se s vrata, jer vidjela si već da ne vjerujem u tebe! Ne tražim te pomoć, ne  zapomažem kad je gusto i ne uzdam se u tvoju snagu. Znam da si tu, ali za ništa te ne trebam. Navikla sam sama proizvoditi svoje probleme i sama ih rješavati.
    Kad mi je teško stisnem zube i izdržim.
    Kad me boli plačem sama i to vrlo kratko i vrlo rijetko.
    Kad me povrijede, zaližem se! Istina, dozvoljavam nekim ljudima da to rade uzastopno već godinama, ali to je moja svjesna odluka i nosim se s njom sama. Nikad te nisam zazivala i molila da mi pomogneš!
    Kad dođem do zida, stanem odmorim se i uzmem zalet. Vidjela si da sam do sada probila sve svoje zidove!
  • Jesi shvatila da je iza svakog zida kojim sam ti prepriječila put, bilo sunčano?
  • Jesam, ali budimo iskrene, to nije tvoja zasluga! To sunce koje me uvijek čeka iza prepreke, je moje sunce! Nosim ga od rođenja sa sobom, jer ono mi svijetli kad nastane mrak, pa me natjera da prešutim, oprostim, naučim, pokušam shvatiti, razlučim, budem pomirljiva i da se ne naljutim često.  To moje usrano sunce zaslužno je za tisuće novih početaka s nekim “starim” ljudima, zaslužno je što sam namjerno naivna i uvijek ponovo i ponovo vjerujem da novi počeci imaju smisla, da se isplati još jednom potruditi, pa još jednom i još jednom. Uporna sam kao magare da dokažem sebi da uvijek mogu još jednom pokušati, još jednom oprostiti, još jednom se osmjehnuti, još jednom opravdati, još jednom zatvoriti oči i prepustiti se. Znam da je to glupo i često nepotrebno, da je naporno i štetno za mene, ali ja želim biti točno takva. To je razlog što čuvam to svoje sunce od svih kiša i oblaka, što ga štitim svojim tijelom i umom, i što ga uvijek nosim sa sobom. Mogla sam ga već baciti u neku tamnu rijeku, mogla sam ga ostaviti u gustoj šumi, mogla sam ga spaliti u nekom ognju ljutnje ili tuge, mogla sam….ali, bez njega to ne bih bila ja i bez njega bi me ti lako pobijedila.
  • Zašto se boriš protiv mene?
  • Zato što te ne priznajem. Oprosti, ne mogu prihvatiti tvoju odgovornost za dobre i loše stvari u mom životu. Lakše mi je kad sam sama odgovorna za sebe, poštenije je. 
  • Dakle, ja ne postojim?
  • Zapravo ne, jer pozvala sam te i ti si došla. Zar to ne znači da zapravo ne postojiš?
  • Naravno da postojim. Tu sam, zar ne?
  • Tu si samo da me zavaraš, prikupiš koji bod za sebe, uvjeriš me u svoju podmuklu i lažnu ljubav, posiješ mi još koje zrnce nade i odvedeš me u bezdan u kojem ću se oslanjati na tvoju pomoć, ljubav i podršku, a obje znamo da toga nema.
    Zato, bjež i ne vraćaj se! Sama ću stvarati svoje probleme i sama ću ih rješavati.
  • Nećeš moći sama! Trebam ti da se nasloniš kad se slomiš, da prebaciš na moja leđa svoj teret i da mi se prepustiš kad izgubiš snagu. Znaš da me trebaš!
  • Kasno ti je za ta sranja! Već sam upoznala bol, slomila se stotinu puta pod teretima i bila na koljenima punim rana, ali…nije te bilo i ja sam uspjela opstati bez tebe. Žao mi je, kasniš! Već sam vidjela da mogu bez tebe!
    Šušanj suhog lišća, prenuo me i shvatila sam da sam sama. Sama s osmjehom na licu, u polju punom različaka mirna, hrabra, na pola sretna i na pola tužna. Tako je taman. I ne, nije to sudbina, to smo nas dvoje izabrali. Slijedi nam da se nosimo sa svojim izborima, s osmjehom na licu po mogućnosti!
    Bilo je lijepo ludirati se za tebe, tako dugo dok nije postalo ružno.
    Sada je ljepše gledati različke s osmjehom na licu.

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!