Mrvica


Ona se bori za život s dvije i pol godine, jer su je prebili i smrskali joj glavu!
Tko??
Pa, zapravo apsolutno svi s kojima je ikad bila u izravnom ili neizravnom dodiru.
Roditelji su je mlatili fizički.
Djedovi, bake, tetke, susjedi, ujaci i stričevi mlatili su je tako što ih nije bilo briga zašto plače.
Djelatnici Centra za socijalnu skrb mlatili su je tako što im nije bila dovoljno važna da bi je zaštitili, iako je bilo nedvojbeno da joj je zaštita neophodna.
Mlatila ju je i cijela politička svita, koju nije briga niti za nju, niti za ostale žrtve obiteljskog nasilja, institucionalnog nasilja i nasilja svake druge vrste koja su se utaborila u našem društvu.
Na kraju, namlatili smo je i svi mi koji živimo u ovoj zemlji i već desetljeća šutke dopuštamo da nam starci izgore, djeca budu zvjerski zlostavljana, radnici iseljeni, bolesnici bez lijekova, pokradeni bez pravde, a žrtve nasilja bez zaštite.

Fejs revolucija ne jenjava, a sustav gordo izjavljuje da radi po zakonu! Već dugo nam je poznato da Centri za socijalnu skrb rade strogo po zakonu, u najboljoj namjeri i po pravilima struke. Poznato nam je i da su pretrpani poslom, nema ih dovoljno, nemaju sredstava za rad, no i dalje ponosno izjavljuju da rade apsolutno besprijekorno.

Trenutno je glavno pitanje tko je kriv?
Za malenu je sada sasvim svejedno tko će i hoće li ikad itko odgovarati za to što su joj učinili. Za svu ostalu djecu je također nebitno hoće li itko za ovo odgovarati, jer mi smo vrlo zaboravno društvo.
Za tjedan ili dva, nećemo se više sjećati nje kao što se ne sjećamo djece s Paga, skupine nemoćnih staraca koji su izgorjeli u nekoj ilegalnoj šupi, gospođe Dedić koja je u spavačici i s infuzijom u ruci, bježala iz bolnice da spasi djecu koju je mlatio njihov otac. Ne sjećamo se više niti djevojke koju je unakazio Daruvarac, niti djevojčice koju su silovali uzastopno nekoliko mjeseci, niti svih ostalih mučenika i mučenica koji šute i skrivaju svoje užase, jer znaju da ćemo mi osuditi njih, a ne njihove zlostavljače, jer znaju da neće dobiti zaštitu sustava, vrlo vjerojatno niti pravičan sudski proces, a gotovo je sigurno da će biti izloženi dodatnom maltretiranju okoline koja će preispitivati njihovu krivnju, umjesto krivnje zlostavljača. 
U svakom i najbolje uređenom društvu postoje kriminalci, nasilnici, zlostavljači, poneki loš sudac ili socijalni radnik manje zainteresiran za svoj posao, dakle u svakom žitu ima kukolja, na žalost nama se nakotio kukolj, a dozorilo nam je tek poneko zrno žita.
Danas na Veliku subotu, dok spremamo blagdanski stol i farbamo jaja, vrijedno je i svakako kršćanski da širom otvorenih očiju pogledamo oko sebe i priznamo si da svatko od nas nosi osobnu krivnju
za svako uplakano dijete,
za svakog gladnog starca,
za svaku susjedu čiji plač nismo htjeli čuti,
za svakog pijanog idiota kojeg nismo htjeli vidjeti kad je šutao svoju ženu,
za svakog radnika koji je radio mjesecima bez plaće,
za svakog bolesnog koji nije na vrijeme dobio liječničku pomoć,
za svakog lokalnog šerifa koji je zamračio našu zajedničku lovu,
za svaku neopravdanu ovrhu,
za svaku nepoštenu presudu,
za svaku mrvu bespravno otuđene zemlje,
za svakog liječnika koji je iselio,
za svaku medicinsku sestru koja ovdje nije mogla živjeti od svog rada,
za svako dijete koje je sjedilo samo na hodniku dok je u učionici trajao sat vjeronauka,
za svakog bezbožnog svećenika,
za svakog djeda koji nema dovoljno hrane,
za svaku ženu koja skriva da je silovana,
za svakog migranta koji je pretučen,
za svakog stranca koji je otišao iz naše zemlje razbijenog nosa,
za svaku osobu s posebnim potrebama koja nema adekvatnu skrb,
za svakog,
ali baš za svakog tko u našoj zemlji nije mogao ili još uvijek ne može živjeti život dostojan čovjeka- svatko od nas snosi dio osobne odgovornosti.
Dozvolili smo svi zajedno, sve ovo što imamo.

Trebala bih možda sada završiti s “neka joj pomogne Bog”, ali budući da je nije poštedio smrskane glave, ne mogu se uzdati u njegovu pomoć.
Bože, radiš li i ti sve po zakonu i po pravilima struke?
Pozdravljam one koji će svoje molitve uputiti za njeno spasenje, no možemo li joj u ovoj zemlji obećati sretno i nasmijano djetinjstvo, ako ovo sada preživi? Teško da možemo.

Facebook Comments

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2020. Viktorija Herak

Design by Lion Media

PRATI ME I NA…

 

error: Content is protected !!