Pustimo na trenutak zdravstvene opasnosti od korone, nego hajde da pričamo o drugim stvarima koje je korona izazvala.
Pandemija nas je natjerala da se zatvorimo u svoje domove i družimo se s obitelji. Tu je nastao problem, koji je mogao biti benefit, no na žalost u puno slučajeva nije tako.
Obitelji koje su otuđene, našle su se u svoja četiri zida, zajedno sa svim međusobnim nepoštovanjem, nesuosjećajnošću i neuvažavanjem. Naravno da je to frustrirajuće! Suprug koji te živcira, kojeg skoro nikad nema doma, koji ti nije više blizak, o kojem s godinama nisi razmišljala puno osim da ga ispeglaš i nahraniš, najednom je 24 sata doma.
Supruga koja je za tebe uvijek tu negdje, ali samo figurativno, sada od jutra do mraka diše, hoda i priča tu pored tebe, neprekidno cijeli dan.
Prije smo gotovo cijele dane bili razdvojeni, što zato što smo morali, što zato što smo htjeli.
Koliko parova je bilo spremno uložiti trud i iskoristiti ovu situaciju, da pogledaju jedno drugo i nađu nove razloge za zajedničku sreću? Koliko ih je bilo spremno zgrabiti priliku da obnove one emocije koje su ih nekad prije spojile?
Djeca su najednom cijeli dan s nama. Prilike za zajedničko vrijeme umjesto sreće, često su izazvale frustracije.
Ne idu u školu, ne idu na slobodne aktivnosti i ne idu na igranje kod prijatelja. Najednom su tu s tobom, neprekidno 24 sata dnevno.
Nedavno mi je rekla poznanica:
- Ovo je najgorih dva mjeseca u mom životu! Bila sam zatvorena s djecom u kući, 24 sata dnevno!
Zar nije strašan taj njezin komentar?!
Koliko obitelji je ovu zatvorenost doživjelo kao najgoru noćnu moru, umjesto kao dobrobit u svemu lošem što nam je covid donio?
Pandemijska zatvorenost pokazala nam je i mnoge skrivene ljudske zloće, koje ne bismo možda nikad vidjeli u ljudima s kojima smo blisko povezani.
Neki ljudi koje sam doživljavala kao empatične, razumne i uljuđene, prilično su me iznenadili i razočarali. - Ukrali ste djeci djetinjstvo! Pustite ih da žive!
Tko im je ukrao i što točno?
Kakvo su djetinjstvo imali prije pandemije?
Mama i tata su radili, klinci su bili u vrtiću veći dio dana. Tinejdžeri su za isto vrijeme bili u školi ili sami doma.
Sada smo dobili priliku pomaziti ujutro svoje dijete, zajedno doručkovati, valjati se skupa po podu, pričati priče uz ručak, pomoći mu da spozna svijet oko sebe i grliti se prije spavanja.
Dobili smo priliku skupa sa svojim tinejdžerom skuhati ručak, razglabati o plavom nebu, o tome odakle dolazi mlijeko i odakle izviru misli. - Poludjet ću doma, moram van!
- Pa gdje ideš?
- Prošetati!
Otišao je prošetati, a vratio se pripit. Bio je u nekoj rupi u kojoj su se skupljali ljudi slični njemu. Rupa je incognito radila sve vrijeme, upravo zbog tipova koji pripadaju u rupe.
Ti tipovi vole svoju ženu i djecu, vole i svoje starce, ali iznad svega i svih vole sebe, svoju komociju i svoje tipove iz rupe. Da bi udovoljili sebi, rado su riskirali zdravlje svih onih koje vole. To je licemjerno i za njihove obitelji emotivno vrlo poražavajuće. - Ljudi imaju psihičke posljedice zbog zatvorenosti!
Ljudi koji su kvalitetno odgojeni, razmjerno empatični i dovoljno odgovorni prema sebi i svojoj obitelji, nemaju psihičke posljedice zbog zatvorenosti, nego zbog straha za svoje bližnje, zbog ekonomske neizvjesnosti, zbog toga što se nisu oprostili s onima koje su voljeli i kojih sada više nema.
Ovi koji se na sva usta bune što moraju biti doma i to im je najveći životni problem, posebna su sorta licemjera.
Vjernici koji sve vrijeme baš moraju u crkvu, također su posebna sorta duplih licemjera. Pronaći Boga u sebi, cilj je svakog vjernika dostojnog da dođe pred lice svog Boga.
S ovom pandemijom, svi smo mnogo toga nepovratno izgubili i to nije uopće sporno, no imali smo priliku nešto dobiti i bojim se da je nismo htjeli ili znali iskoristiti.