Odlucila sam da danas pišem o jednoj ozbiljnoj temi.
Uvijek se na pola zafrkavam, često sam podjebljiva, dvosmislena i sporadično sarkastična, ali danas sam odlučila biti ozbiljna i fina, jer sam izabrala temu koja je važna na više načina.
Dakle ishrana!
Hrana je pogonsko gorivo za naša tijela ili ti ga za te naše hramove ljepote koje tako srčano njegujemo, peglamo, glancamo, utežemo….dobro, neću dalje!
Obećala sam da neću biti sarkastična!
Sva uljepšavanja su uzaludna, ako se nezdravo hranimo- to sam htjela reći!
Sva naša ljubav prema djeci je vrlo dvojbena, ako ne vodimo računa o tome što jedu.
Ona žarka, velika i duboka romantična ljubav prema nekom biću koje smo si naciljali, je također upitna ako nas nije briga kako se hrani to naše epsko biće iz samih snova.
Sad ispada da opet tučem po onim cici-mici tipovima koji duboko, žarko i jako vole, izgaraju od ljubavi, plaču, umiru i opet se rađaju samo i jedino ako ih se jaaako voli- ali nisu baš naučili kuhati, nisu baš za po kući i nisu baš ubrali da je to važno područje života. (Sorry, pobjeglo mi je!)
Često mi kažu da je zatrovana zemlja, voda i zrak, pa nema smisla brinuti o zdravoj hrani jer je ionako sve zatrovano.
Točno, ali…..ako mogu izabrati krumpir koji podsjeća na stiropor već kad ga gulim, koji je sivo žute boje i izgleda neapetitno ili krumpir koji već pod rukom djeluje jedro, ima u sebi prirodni sok i jedva čekam da ga skuham i pojedem- onda ću obratiti pažnju na to kakav krumpir koristim.
Možda kao laik nemam mogućnost provjeriti točan sastav tog krumpira, ali već prema onome što mogu vidjet i ako me uopce zanima da pogledam- jasno je koji ću skuhati.
Zato je vazno da obratimo pažnju, izgradimo interes, uključimo mozak i potrudimo se da za novac koji ionako moramo potrošiti na hranu, pokušamo kupiti najbolje što možemo.
U tom stvaranju odnosa prema hrani, kod mene je Carica Majka imala ključnu ulogu. U mnogim stvarima je bila stroga i jasna, a ima prirodni talenat da te natjera da ju slušaš.
Uporna je kao magare i koristi sve znane i neznane trikove da te privede pameti.
Dok sam bila dijete, strpljivo me učila iz dana u dan,
da obratim pažnju na to što jedem,
kako izgleda obrok,
od čega je,
kako je pripremljen,
kako je serviran
i gdje je kupljena ta hrana.
Te priče je uvijek znala prilagoditi mojoj dobi i učiniti ih za mene zanimljivima.
Kad sam porasla, već sam imala izgrađen stav o konzerviranoj hrani, polugotovim obrocima iz dućana i junk foodu.
Jos s 20 sam vjerovala da cu se otrovati ako pojedem plasticnu juhu.
Poslije kasnije kad sam se udala, nastavila je biti uporna i dosljedna, a to radi i danas.
-Viktorija bok! Što radiš?
– Evo čitam nešto.
– Aha…a što si danas kuhala?
– Lovački ručak.
– Ha?? Što je to?
– To ti je „ko kaj uhvati“
– Auuuuu….a što su TI djeca jela??
– Mama…moja djeca su prešla tridesetu i imaju već svoju djecu!
– Viktorija!! Ti znaš da se mora svaki dan pojesti nešto kuhano??
– To mama moraju samo mala djeca i starci, a ja sam ti sad negdje u sredini!
– Nemoj se praviti glupa, nego se primi posla! Trebat će ti pola sata da nešto skuhaš, pa onda čitaj! Nemoj bit ljenčina!
– Mama…
– Nemoj ti meni pričati „mama“! Jel ti voliš svoju djecu i svog muža?? Znaš da se mora jesti svaki dan? Kako ti njih to voliš, ako te nije briga što su jeli?
– Ali mama….
– Skuhaj im barem juhu ili im napravi kelj čušpajz! Zamisli njihove trbuščiće kako se grče od umjetne hrane ili od nuklearnih hrenovki!! Viktorija, djeca se razbole od loše hrane!!
– Mama u kuhinji sam!
– Dobro, čujemo se kasnije.
Poslije će nazvati moju kćer da pita kako je i usput će nabaciti:
– Što si jela danas, duso?
Zaista…zahvalna sam joj što je imala volje i vremena da me odgaja kako malu curicu i da mi se posveti kasnije kad sam porasla.
Danas dobro razumijem zašto je to bilo neophodno!
Zato što sam odrasla uz takvu osobu kao što je Carica, danas gledam u dućanu ono manekensko pile na podlošku i točno vidim kako ga je kozmetička industrija uljepšala.
Utegnuto je u najlon, povezanih bataka da izgleda apetitnije i bucmastije, naraslo do pune veličine za 50-tak dana i čami u onom tamo frižideru bogapitaj koliko dugo.
To je meso kakvo danas jedemo.
Da bi pile naraslo do konzumne težine, potrebno mu je 4-5 mjeseci. Piletina koju kupujemo u centrima, narasla je za 50-tak dana. Da bi se ubrzao uzgoj i smanjili troškovi, pile je moralo dobiti nekih supstanci koje su ubrzale rast, a te supstance unosimo u svoje tijelo.
Piletina je meso koje najviše konzumira ženska populacija, a ta ista populacija se danas bori sa policističnim jajnicima i neplodnošću, kao vrlo raširenim problemima.
Ako u svoj auto utočite pogrešno gorivo, znate što će se dogoditi s autom?
Razmišljate li što se događa s ljudskim organizmom ako jede lošu i nekvalitetnu hranu?
Brinete li o tome što vam djeca jedu?
Brinete li o tome što ste skuhali i odakle je hrana koju ste pripremili?