Bombončić

Malo sam zaspala predvečer, onako na  2 sata. Sanjala sam da trčim po nekoj guduri, pa preko livade, pa po šumi. Toliko sam trčala da mislim da sam mogla doći u Dubrovnik i natrag. Ne sjećam se zašto sam toliko trčala, ali sam se probudila gladna, da ne mogu biti gladnija. Što sam mogla nego otići pojesti nešto?!

Tako to počinje! Sanjaš kojekakve fizički naporne situacije i budiš se gladna. Koji put odšetaš noću do frižidera, pa za mjesec dana imaš majušan trbuščić. Za još mjesec dobiješ i punije obraščiće, a u sljedećih mjesec i guza bude nešto malo opsežnija. U međuvremenu, posjetiš koji put i lokalnu tržnicu, pa shvatiš da obilazeći klupe uživaš maštajući o jelima koje možeš spremiti od svih tih divota što se tamo prodaju. Jednom sam poslije takvog subotnjeg obilaska, slučajno stala na vagu i shvatila da se izgleda debljam već dok maštam o tome sto ću sve skuhati, od onoga što sam kupila.

I tako… još nisam ni sjela za stol, a već sam skupila znatan broj kalorija. Tehnički sam gladna, jer zapravo nisam ništa jela, a praktično sam još gladnija jer zaista nisam još ništa pojela.

Mi bucmasti ljudi, stvarno teško podnosimo glad. Nama to jako utiče na sve vitalne funkcije u organizmu. Osjećamo se tužno i prazno kad smo gladni. Ne možemo kvalitetno misliti, niti užurbano hodati, ako nismo nešto pojeli. Hrana je pogonsko gorivo i nije pristojno niti uputno, da nas se tjera da budemo aktivno gladni.

Znamo da će nas prodavačice tamo u dućanu s odjećom zbunjeno mjerkati, znamo da ćemo teško ugurati to svoje veliko dupe u traperice i jasno nam je da ćemo se znojiti dok se penjemo po stepenicama. Vučemo majice prema dolje ne bi li pokrili svoje previse raskošne bokove i nesvjesno biramo cipelice koje nemaju žnirance. Sve to je danak uživanju u finoj hrani, a gurmanski boemi i vinske protuhe naši su najbolji prijatelji.

Na kraju dana dolazi trenutak okrutne istine, i to u obliku kupaonskog ogledala koje je neki mršavi zlobnik namontirao točno na mjesto s kojeg vidi svaki tvoj pokret. Dok polako guliš sa sebe majicu, vidiš u ogledalu nabore na svojim leđima. Kod se pokušavaš iskoprcati iz traperica, oko ti uhvati šlaufić koji leluja oko ruba gaćica. Heh! Nemaš izbora nego stati hrabro ispred tog zrcalnog sudca i pomno se razmotriti.

Da, sva sam poput šećerne vune. Ljepljiva od znoja, ali slatka kao bombončić. Okrenem leda ogledalu pa virnem preko vlastitog ramena. Vidim svoju baršunastu kozu na leđima, previse oblu guzu i skroz sočna bedra.

Da sam pile, to bi bili bataci za prste polizati, ali jebiga kad nisam! Ako na trenutak zanemarim činjenicu da u ogledalu vidim svoj odraz, ne mogu nego zaključiti da je zena koja stoji ispred mene, bucmasta slatkica. Volim ju, jer točno tolika i točno takva valjda mora biti, da bi bila bas “ona” i ne postoji još jedna takva.
To je ista ona koja prstima miješa salatu, isprobava jela dok kuha, pjeva dok sjecka povrće i pleše dok razvlači tijesto za štrudl. Frikuša koja svoj trbuščić pokazuje na plazi, mustra kojoj bas odlično stoje kratke hlače i dama koja zna izaći na kraj sa svojim opsegom.

Idealno je ipak prilično imaginaran pojam, a taman je ono što želim reci o ženi iz ogledala.

Viktorija Herak / Izvor: APortal
Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…