Mamino zlato

Bilo je to prije dosta godina. Imala je jedva dvadesetak i radila je na nekom projektu. Projekt je bio pri kraju i poslodavac je najavio završni party.
– Rekli su nam da će organizirati party kad sve završimo.
– O, pa to je baš lijepo.
– Ja neću ići!
– Zašto?
– Neću! Gledamo se 7 mjeseci po 15 sati na dan, neću ići još i na party!
– Hm, pa nije baš pristojno da se ne odazoveš. Netko se potrudio da to organizira i plati, smatraju da je lijepo da proslavite zajedno kraj projekta.
– Neću! Ne volim te parade, nadmetanje s odjećom, prenemaganje i cuganje.
– Dobro, kako hoćeš! Samo ipak za svaki slučaj na vrijeme pripremi odjeću, da se ne dogodi da se predomisliš u zadnji čas.
– Ma nema šanse! Neću se predomisliti.
– Ok, ok….ipak pripremi odjeću za ne daj bože.
Kao da sam imala nos da će biti parade u zadnji čas. Još sam par puta spomenula da bi bilo pristojno otići i pozdraviti se s kolegama, ali znam da ne voli takve skupove, pa sam na kraju zaboravila na party. No, kako ja često nekako upadnem u problem koji nije moj i ovaj puta sam fasovala ni kriva ni dužna.
Jedne lijepe srijede, taman kad sam se spremala izaći iz firme, stiže sms poruka:
– Mama?
Bila sam prilično umorna i pokušala sam je ignorirati, ali za 2 minute:
– Maamaa???
I odmah još:
– Maamaa, ignoriraš me????
– Ma kakvi! Reci dušo?
– Mamice, ipak sam odlučila ići na onaj završni party…
– Ooo, pa lijepo…drago mi je.
– Da…i ja mislim da je nepristojno da ne dođem, a i vidjet ću sve kolege na okupu i pozdraviti se.
– Super! Sad još samo pripremiš odjeću na vrijeme, jer nemaš baš u ormaru nešto prikladno za takvu priliku.
Dopisivale smo se, jer je po mene došao suprug, pa nisam vozila. To se malo poslije pokazalo kao vrlo otežavajuća okolnost.
– Mamice, znaš što?
– Ne znam.
– Party je danas! Trebam te da mi odeš kupiti haljinu!
– Pogriješili ste broj!
– A daaj!!
– Ne poznajem vas!
– Samo običnu haljinu, mama! Prvu koju nađeš, uopće nije bitno kakva je.
Oblio me hladan znoj! Stisnuo mi se želudac i skvrčili su mi se prsti od jada!
– Morat ćemo stati u gradu, trebam kupiti haljinu za našu princezu!
– Saad??
– Sad!
– Zašto baš sad?? Zašto sama ne kupi?
– Na poslu je do 19, a party počinje u 20. Još joj to treba odvesti na posao ispeglano, da pobijemo bakterije, jer ne stignem oprati.
– Vas dvije niste normalne!

– Nas dvije??
– Mama? Volim te! Budeš??
– Zašto nije kupila na vrijeme?
– Zato što je tvoja kćer!
– I gdje ćeš sad naći haljinu?
– U mesnici!
– Meni se žuri, nisam znao da ne idemo odmah doma!
– Mama? Poslikaj mi i pošalji prije nego kupiš, moolimlim te!
Ušla sam u jedan dućan, slikala i poslala, pa čekala odgovor. Onaj vani je pizdio, glasno disao i nabrajao. Ušla sam u drugi i treći….sva znojna, do krajnje granice bijesna, s blagim osmjehom sam pričala s prodavačicama i tražila nešto, a da uopće nisam znala što.
Između dva dućana, vani me čekala moja ljubav, odnosno njezin tata s kiselom facom i uzdasima kao da mu na glavi stoji kamen od tri tone.
Kad smo odabrali i kupili haljinu, trebale su joj i hulahupke i bolero, ali i cipele! Da sam je mogla dohvatiti, sve kose bi joj počupala! I cipele?!
– Ti stvarno nisi normalna! Kako ću ti sad kupiti cipele??
– Mama, imam samo tenisice….ne mogu na party u njima.
– Kakve cipele? Kakve boje? Kakvu petu?
– Izaberi mi neke koje ti se sviđaju i uokviri se u 400 kn!
– Ha??
– Sve skupa ne smije koštati više od 400, jer neću potrošiti bogatstvo za odjeću i obuću koju inače ne nosim.
– Do sada sam potrošila 600!!
– E pa……mama! Znaš da to neću poslije nositi?!
– Nisi normalna, majke mi!
– Ne dam više od 400! Ti si me isto tjerala da idem!
– Sad ću ti kupiti gumene čizme za ići u svinjac!!
– Nećeš ne! Samo probaj!
Okey, mrtva trka je trajala dva i pol sata, no sve je bilo dostavljeno na drugi kraj grada u 18,30h.
Drugi dan:
– Slušaj ti, jesi ti normalna?? Nikad, nikad, nikad više da nisi računala na mene za ovakve stvari! Nikad! Na vrijeme sam ti rekla da pripremiš odjeću!
– Ali nisam planirala ići…
– Posvađala sam se s tatom i sa sobom, glumila luđakinju po dućanima i daj lovu!
– Vidiš da si sve odlično kupila! Volim te mama i hvala ti!
– 1230 kn, mooolim!
– Mooolim??
– 1230 kn!!
– Ali rekla sam ti da se uokviriš u 400.
– U 400 čega?? Za haljinu, hulahupke, cipele i bolero?? Dobro da nisi i komodu naručila za tu lovu!
– Mama!
– Daj novce!
– Mama, to je puno novaca! Ja sebi ne kupujem tako skupu odjeću. Za tu lovu mogu kupiti tenisice i trenirke za 3 sezone.
– Imaš 15 minuta!
– Pripremila sam 400 kn. Moram podići ostatak.
Sutradan je teška srca donijela ostatak. Poslije mi je bilo žao, pa sam joj za polovicu kupila još jednu haljinu. Osigurala sam se protiv sljedeće iznenadne odluke njenog poslodavca da organizira tulum.
Sunce Mamino već odavno samo kupuje svoju odjeću.

Viktorija

Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me netko raspizdio kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit!

No Comments Yet

Comments are closed

Copyright 2022. Viktorija Herak

PRATI ME I NA…