Dižem se u pola 6, pa se po inerciji brzo spremim, da bi sjela u auto na vrijeme. Vijesti u 6, radio Sljeme….Saslušam, pa zaključim da bi to beznadežno stanje u našoj “hrvatskoj kući” bilo smiješno, da nije toliko žalosno. Onda krene muzika, pa ja onako poduzetno ženski, brže bolje izbacim iz svog uma stvari na koje ne mogu uticati odmah i direktno.
Po svom prirodnom opredjeljenju i vlastitom izboru, skroz sam apolitična. Ne pripadam niti jednoj političkoj opciji i ne simpatiziram nikoga od ovih što se trenutno nude. Baš nikoga. Svi su mi se popeli negdje i ne silaze već više od 3 desetljeća. Nalikuju mi na neko loše i neuvježbano kazalište. Na glumce koji glume pred publikom koju su uzeli za taoce i prisili ih da gledaju lošu predstavu, lišenu svake estetike i kvalitete.
Sve čekam da netko kaže “ovo je skrivena kamera’, pa da mu zveknem jedan šamar! Ponekad se nadam da će objaviti da su se samo šalili i vratiti sve na nekadašnje ljudskije i poštenije postavke. Ako me puca baš teški optimizam, onda pomislim da će se odnekud pojaviti neka anonimna njuška koja će lupiti šakom od stol i isprazniti cijelo “kazalište”, pa iznova izabrati “glumce”.
Onda opet….razum zna da to neće ići tako.
Za to vrijeme prolaze godine, smjenjuju se generacije, ljudi gube sjaj u očima, starci su gladni, a mnoga djeca jedu jednom dnevno ako imaju sreće. Sve češće moj urođeni optimizam uzmiče i ustupa mjesto nekom tihom strahu. Strahu da će beznađe prevladati.
Nisam željela pisati o teškim temama, ali danas je nekako ispao melankoličan dan.
Jutros me presreo jedan ugašen pogled na starom izboranom licu i u žuljevitu, ispruženu ruku spustila nekoliko novčića. Vidjela sam u tim očima tugu, glad i sram. Bio je to samo jedan tren, ali trajao je dugo, dugo….i još traje.
Željela sam danas zapravo, zatomiti svoje emocije i u šaljivom tonu komentirati “hrvatsko kazalište” na političkoj sceni, ali nije išlo.
Oprostite mi! Razum zna da nam treba smijeha i zabave, ali srce je odlučilo danas biti glasnije.
Dugujem vam jedan ženski, ironičan komentar na naše dečke u visokoj politici koji još uvijek nisu odlučili da li bi piškili ili kakili. Do tada, ne dajte im da vam pušu dim u oči, da vam ne bi ugasili iskru. Ona će vam trebati da sačuvate vatru uz koju ćete se grijati kad ostarite.
Viktorija Herak / Izvor: APortal
