Gdje mi je onaj gen za sarkazam s kojim sam se rodila? Gdje? Gdje?Ah! Evo ga, već sam se prepala da sam ga izgubila. 😳 Dakle, obavila sam nabavu, napacala meso, oprala salatu, nasjeckala povrće i pospremila kuću. Uz put sam skuhala juhu i počistila terasu.Rekao bi čovjek da sam storuka , ali ne! Godine […]
Kao da ja ne bi bila sretnija da mogu mozak naučiti da gleda svoja posla?! Mislim ženska, kućna posla. I još manje-više to što mi je izgleda loše programiran, ali često je sarkastičan, možda nepravedan (iako ozbiljno sumnjam u to) i još k tome brz kao munja, pogotovo kad treba uključiti jezičinu tamo gdje ne
Te virtualne, općenite, šture i hladne čestitke za široke mase!Ne samo vaše nego i moje! Izgubile su smisao i toplinu, cilj im je dvojben, a namjera tričava. Postalo je vrlo pozerski! Ustaneš ujutro i objesiš čestitku uz prvu kavu, pa se pika kao ispunila sam građansku dužnost. Nije mi dobro tako! Ne sviđa mi se!
Već mi je unaprijed slabo od blaziranih mutikaša koji će sutra prije nego prvi pijetao digne lijevu nogu, kurčevito i samodopadno napisati na svojim profilima: Ne slavim Valentinovo, jer volim svaki dan! Na pitanja tko je što poklonio svojoj dragoj, čitat ćemo puni „zavisti“: Ništa! Nama ne treba Valentinovo da bi se voljeli! O jbote!
