Moment akceptiranja zadatka, kod većine muškaraca nije moguće točno utvrditi.
Izraz lica govori da je usvojio, pogled kaže da je razumio, ali djelovanje izostane.
Prioriteti su pojam za koji uopće nemaju prijevod u svom pojmovniku.
Puštaju da ih nosi inercija, ako je ima u blizini- ako je nema, onda trk u prvu birtiju, pa tamo pričekaju inspiraciju.
Oni s nešto bržim momentom akceptiranja, krenu obaviti zadatak čim su dobili detaljne koordinate, ali im putem padne koncentracija. Oni isto onda trknu u prvu birtiju, pa tamo pričekaju dok im nadođe kud su krenuli i zašto.
Oni s dužim i s kraćim momentima, se onda u birtiji pomiješaju s onima koji nisu nikud krenuli i nemaju nikakav zadatak, pa tamo izmjenjuju iskustva o ribolovu, nogometu ili autima.
Sve to podsjeća na izgubljeno štene, koje čeka ispod drveta da ga pronađu.
Žene su ipak u prednosti, jer muškarci uglavnom imaju mobitele, pa ne moraju hodati po cijeloj državi i tražiti ih. GPS je tu posebno opravdao svoje postojanje.
Na kraju ispadne da muškarci moraju imati dobre aute i napredne mobitele, pa kad ga se locira da može brzo i sigurno doći na početnu poziciju.
Ipak ih volimo, zar ne?!
Napomena:
Ovaj tekst nije uperen protiv niti jednog jedinog stvarnog muškarca,
posebno ne protiv mojih fb prijatelja ili obitelji.
To je uopćena slika koja se temelji na izmišljenim događajima, a ako se netko SLUČAJNO prepoznao, autorica otklanja svaku odgovornost za duševne boli, opadanje kose, pivske trbuhe, probleme s prostatom ili seksualnom disfunkcijom. 😉
