U prethodne dvije školske godine, 279 djevojčica i dječaka palo je prvi razred.
Nisu zadovoljili, kažu njihovi učitelji.
Ne znaju na koju stranu se piše trbuščić slova “b”?
Nisu naučili kako se zove mladunče od krave?
Ne znaju da li je mrkva nos od snjegovića ili povrće?
Što ste dobili time što ste djetetu na prvoj stepenici školovanja podmetnuli nogu?
Koju bi pedagošku poruku trebalo sedmogodišnje dijete izvući iz toga?
Očekujete ih druge godine vidjeti ponovo u prvom razredu kao samopouzdanu djecu koja dolaze sretna i nasmijana u školu?
Očekujete da će škola biti njihovo sretno mjesto gdje će se osjećati prihvaćeno, sigurno i spremno za učenje dugi niz godina?
U čemu je stvar? Ako vas ima koji čitate ovaj tekst, a učitelj ste ili učiteljica, pomozite da shvatim!
Ja sam matematičar po struci. Od pedagogije imam samo dvoje djece i dvoje unučadi, stoga moj sud moze biti emotivan i zato iz stručnog aspekta pogrešan.
Ima li neko stručno objašnjenje koje je nepromočivo ako padne u vodu?
Možemo li očekivati da će djevojčica od nepunih sedam ili dječačić od isto toliko, koji su pali razred ne shvaćajući uopće namjeru ocjenjivanja i zadaće školovanja, doći ponovo u prvi razred neoštećenih emocija i punim jedrima prionuti učenju?
U mnogim svjetskim školama ti malci uopće nemaju ocjene u prvom razredu ili čak u nekoliko prvih godina školovanja!
Da li je tih tristotinjak djece stvarno zaslužilo pasti prvi razred ili je netko ipak trebao provjeriti o čemu se radi?
Pričala sam o tome i s ljudima oko sebe.
Zaključila sam da većinu boli dupe za stvari koje ih se trenutno ne tiču, a misle da ih se ne tiče niti Srebrnjak, niti kućice, niti bankarske manguparije, niti krkani iz Imotskog, niti župan nasilnik, niti jadnoća zdravstva, niti muke roditelja njegovatelja, niti prljave rabote domova za starce…
Nastupila je nevjerojatna lakoća postojanja pomoću guranja glave u pijesak i ostavljanja golog dupeta na brisanom prostoru.
